Pa da šef ne bude u krivu (pošto svi znamo kako šefovi ne vole bit u krivu), jer to bi značilo da radnici moraju i sami razmišljat i dizati sami svoje recenzije na net, a meni to nikako ne odgovora, ja ću riskirat vaše strpljenje ovakvom visokosloženom i krajnje pravopisno uvredljivom rečenicom kako bih šefa odmah umirio da će se i ova recenzija baviti mojim oduševljenjem novom trgovinom pića koja posjeduje ogromni frižider za piva u koji moraš ući kroz ona Star Trek klizeća vrata i molit se nekom od božanstva po vašem izboru da ste do kraja posušili kosu kako nebi dobio/la meningitis, upalu facijalnog živca ili, možda najgroteskniji scenarij, da ne izađete iz frižidera sa siga-dredovima i da vas neko na cesti zamjeni za bijelog inuit-rastu. Brrrr..

Preživjeli??
Sad kad sam osigurao da šef neće čitat ovaj tekst dalje od drugog paragrafa ajmo nešto malo napisat i o novom Mos Defu. 

Meni je oduvijek čika Mos Def bio simpa. Mislim, kao prvo lik se zapravo zove Dante Terrell Smith, a drugo izgleda ko netko ko, iako vas nikad prije nije vidio, bi vam na tramvajskoj stanici posudio šal, jer je skužio da vam je ful hladno.

No, premda simpa njuška moram prizanti da mi njegove ploče nikad nisu bile nešto što bi odvrtio više od pokušaja preslušavanja u onoj ugroženoj vrsti zvanoj CD shop (Black Star je izuzetak). Svejedno, njegova faca i frfljavost su me svaki put nagnali da pokušam ispočetka kad god bih čuo da je Dante (aaaaaa.. koje dobro ime...) nešto snimio. Svi bijelci su se kleli u njegov osvješteni kuul, al ja to jednostavno nisam čuo. Ono, bilo je OK, samo što na svijetu postoji toliko toga što je više od OK da nemam vremena za OK. Nije bahato već logično. Da li bi svako malo jeli OK kebab (trademark: OKebab) ili bi jeli zakon kebab koji je samo dve ulice (police) niže? Sad tu ulazi faktor prodavača, pa ako vam je on ili ona jako simpa (Mos Def simpa) onda se tu i tamo vratite na čašicu razgovorčeka u nadi da su promjenili dobavljača mesa. E, ako nisu, pojedete taj kebab i vratite se za godinu dana po istom postupku.

Sad, gdin Smith (lik se zove Smith... aaaa.. Onaj Mr. Smith iz Matrixa mi sad više uopće nije tako antipatičan da poželim da ga umlati neko Keanu Reeves kalibra) nije baš poznat po tome da izdaje ploče svake godine, ali eto dočekao sam i "The Ecstatic", ploču za koju mogu reći samo sve najbolje.
Ako izuzmemo "Wahid" kao žrtvu postmilenijske pro-dosadne hip-hop produkcije ostatak ploče je nešto što će vam biti odlična podloga za kad se osjećate subverzivno, revolucionarno, šaljivo, poletno, lagano melankolično ili raspoloženi malo ispuhat zvučnike u autu.

Odmah uočljiva Madlib/Oh No produkcija sigurno nije odmogla premda Madlib potpisuje i "Wahib". Osim ovog Stones Throw fraterniteta svoje prste u produkciji su imali i Neptunes, J Dilla, Preservation, Ed Banger čovjek Mr. Falsh i Georgia Anne Muldrow na koju, kad pusti glasa, jednostavno morate obratiti pažnju, jer imate osjećaj da vam govori nešto od životnog značaja.

Jedna stvar koju sve više i više cijenim je kada na hip hop albumu imate što manje gostiju; popularih fičuringza. Prečesto nađem izdanja koja imaju duplo više gostiju nego što album ima pjesma. Nakon nekog vremena zaboravite čiji album uopće slušate. Ništa protiv društva i ekipe , al trebala bi biti nečija ploča, a ne svačija. To su onda kompilacije. Mos Def je za potrebe "Ecstatica" pozvao na mikrofon samo Georgiu, Slick Ricka (jeeeeeeee!!!) i naravno brata Kwalija. Taman.

U svrhu ekspeditivnog unaprijeđivanja hrvatske materijalno-kvantitativne glazbene zajednice izdvojit ću svoje "Ecstatic" favorite da svi koji živite s teretom od 567000 giga bajta muzike, i jedino što radite brže od skidanja muzike je njeno slušanje, možete što prije doktorirati na temu novog Mos Defovog albuma. Kako bi moj kum Boro rekao 'moji fejvoric' su "Auditorium",  "Revelations" (u kojem se čuje duh Lord Quasa), "No Hay Nada Mas" (jer me vraća u sve one divote djetinjstva provednog s kaktusima) i "The Embassy" (s uvodom kojeg bi da radim muziku samo mogao sanjati. Prezaaakoonn! Ne mogu vam racionalno objasniti svoju opsesiju s ovim uvodom). E da! "Pistola" i "Workers Comp." bi trebali pokrenut novi smjer u glazbi; kareoke-hop. Ja bi ga gorljivo zagovarao i slijedio.

Moja borba s odvajanjem osobe koje stvara muziku od same muzike će vjerojatno trajati dok ne zalegnem u grob, ali sam uspio odvagati sve Mos Defove negativne strane (pojavljivanje u reklami za terenac i to GM-ov, navodno ne plaćanje alimentacije, ženidbu  nakon što je ženu znao 4 dana i želja za suradnju sa najvećom žrtvom ega od Franje Tuđmana, naime Kanye 'I don't know how to shut up. Please somebody help me to shut up!' Westom) i pozitivne strane (snimio "Be Kind, Rewind" i pomogao u populariziranju i kreiranju naziva i djelatnosti sweedinga, bio dio Dave Chappell Showa, želi pomoći u realizaciji skate natjecanja u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i javno iznio da Al-Quaida nije odgovorna za 9/11) i uz pomoć "The Ecstatic" (čija uvodna stvar ima gitara-rif u najdekadentnijoj Brkovi maniri, a omot je bez napisa, samo slika... to mi je uvijek ekstra fino) zaključio da mi je Mos Def puno više nego Okebab.

Također sam zaključio da je ful čudno pisat recenzije po danu.
Ne znam šta mi je bilo.

Šefe ti si uvijek u pravu. 
Ja i dalje na znam uploadat recenziju na potlista.com.

http://www.myspace.com/mosdef