Mark Twain je zakon. Shania Twain nije. Isti oni protiv kojih su se Tom i Huck borili cijelo svoje djetinjstvo, mnogo godina kasnije pokušali su nam oprati mozak i uzeti teško zarađeni novac na račun te u crveno ofarbane spodobe. Danas se više nitko i ne sjeća tek jedne u nizu mnogih prevara mafije koju zovemo glazbenom industrijom. Ali Tom i Huck se i dalje čitaju.

Ja sam valjda obje knjige progutao desetak puta. Svako ljeto, nakon kraja školske godine, bila je to obavezna literatura. I tako sve tamo do srednje, kada su fizičke granice svijeta postale dostupne te se više nije bilo nužno držati samo onih metafizičkih. Reći da su mi to dvije najdraže knjige ikada bilo bi malo previše, jer u ruke ih nisam uzeo sve ove godine nakon. Ali, ako ćemo činjenično, po ugodnim uspomenama i broju sati provedenih u čitanju, definitivno su i dalje u vrhu.

Ovaj bend ime je dobio po dva lika iz 'Pustolovina Huckleberry Finna', po kralju i vojvodi, inače likovima koji su mi tijekom svakoga čitanja kvarili užitak. Njihova pojava potpuno zasjeni Hucka i njegovu potragu za slobodom, i iako knjiga tu dobiva dodatnu vrijednost zbog seciranja licemjerja i laži svijeta odraslih i iako je Twain baš htio da prikaže svu nemoć mladenačkog idealizma naspram cinizma kasnijih godina, meni bi puno draže bilo da je Huck samo i dalje plovio svojim putem, bez da mu itko toliko smeta da ne može pobjeći od njega kada poželi.

Ja ulažem ogromne količine energije ne bi li nekako zadržao psihičku ravnotežu i krvni tlak na optimus primeu. Simon Felice, čovjek koji stoji iza ovog projekta, tu ravnotežu ima jednostavno u sebi. Umjesto da bude dijelić matrice, Simon je odlučio biti glazbenik. I to glazbenik koji inspirira i hrani dušu pozitivnom energijom zbog koje vjeruješ da humanost nije tek riječ. Što ima dodatnu vrijednost u svijetu u kojem nam svakodnevno razni bankari, osiguravatelji i Thompsoni ubijaju svaku volju za reciklažom te nas pretvaraju u mizantrope koji nemaju ništa protiv apokalipse koja bi zbrisala s lica Zemlje ovu odvratnu vrstu kojoj pripadamo.

Tek što je njegov prvi bend, među muškarcima s vaginama poznat pod imenom Felice Brothers, stao na noge i počeo ubirati plodove rada, prošavši put od svirača po ulici do priznatog benda koji može živjeti od svoje svirke, Simon je odlučio krenuti svojim putem. Razlog zbog kojega je bubnjar i povremeni vokal napustio braću nije, kao što bi se dalo očekivati, sudar ega, novac ili ugušena kreativnost, već nešto puno ljudskije i tužnije. Simon je izgubio dijete te je odlučio da mu turneje, koncerti i sve što ide uz rad u uspješnom bendu, nikako ne mogu pružiti utjehu.

Kao terapiju za suočavanje sa životom odabrao je boravak na selu, gdje je s prijateljem Robertom Burkeom snimio ovaj album pun sjajnih i pozitivnih stilskih trenutaka kroz koje se tek tu i tamo, uglavnom tekstom, probije poneki tmurniji ton. Iako sam naslov implicira prolaznost najboljih stvari, on to ne radi na način koji bi deprimirao, već prihvaćanjem neizbježnog i uživanjem u samoj mogućnosti da se sva ta iskustva uopće ima prilike doživjeti.

Što se zvuka tiče, Simon ovdje samo dijelomično nastavlja rutama modernih folk trubadura zaglavljenih u prostor-vremenu. Dok je kod radova Buraza bila prisutna ambicija da se americana opjeva i oslika materijalom većim od života, pjesme na "Nothing Gold Can Stay" su jednostavne i opuštene. Uzmimo kao primjer uvodnu ''If You Ever Get Famous'', na kojoj, umjesto drame Waitsa ili The Banda, kao podlogu imamo gotovo slatkasti akustični pop u stilu Kings Of Convenience. Što je sjajno, jer iako ne zvuči moćno, ovakva glazba krije dovoljno slojeva ljepote koje možete otkrivati. I još preko svega ide prepoznatljivi i topli vokal koji je do jučer bio jedno od najjačih oružja matičnog Simonovog benda.

Jedna za drugom nižu se pjesme sa slatkim melodijama, pamtljivim refrenima, aranžmanima nakičenim raznim udaraljkama, klavijaturama i gitarama, koji čak i dosadnije trenutke učine ljepšima. Tako je i jedna ''Union Street'', pjesma temom i zvukom prikladnija za album Buraza, dovoljno živa jer je provućena kroz skromnu i razigranu produkciju.

Simon je inače i pisac s već nekoliko objavljenih naslova iza sebe te su tekstovi posebna priča, vinjete nečijih života smjenjuju se s klasičnim ljubavnim odama i skromnim zaključcima o vlastitoj nemoći. Sve s dozom realizma, bez patetika koja bi na ovakvom projektu bila očekivana. Uostalom, da čovjek voli kvalitetnu literaturu dokaz je i naslov ploče odabran po istoimenoj pjesmi američkog pjesnika Roberta Frosta, koja naravno pjeva o prolaznosti.

Na pola albuma postavljena ''Lose My Self'', koja zvuči kao nešto najbolje od Bena Harpera, ključni je moment ploče. Simon tri minute kao mantru ponavlja kako se samo želi izgubiti, što je u biti tek ispušni ventil kako bi se nastavilo sa životom i pločom. Pa do kraja imamo tu i nešto countrya i puno folka bližeg Jamesu Tayloru i Jacksonu Browneu nego utjecajima koji ti inače padnu na pamet kada pričaš o nekome tko se preziva Felice. Tekstovi su i dalje na razini, a pjesme poput ''Summer Morning Rain'', koja osvaja melodijom, te ''One More American Song'', koja osvaja klasičnim prebiranjem po žicama akustare, svemu daju dodatnu draž.

Jedina mana je što u ovih 30-ak minuta nema previše promjena raspoloženja, pa se vrlo lako može dogoditi da vam koncentracija pobjegne negdje drugdje i da se nakon nekog vremena upitate što ste to uopće slušali. Ali, to i nije problem, jer namjera ova ploče nije osvojiti svijet. Ovo je prije svega album namijenjen ljubiteljima večernje sjete i popodnevne sieste, soundtrack za smirenje, a ne pumpanje adrenalina. Materijal koji ima dovoljno potencijala da pojedincu spremnom suočiti se s njim uđe pod kožu toliko duboko, da ga ovaj odluči ponijeti sa sobom na splav dok plovi rijekom zvanom Gnjoj.

Zbog svega nabrojanoga ovo je album bolji od početkom godine objavljenog "Yonder Is The Clock". Kako će se ostala braća snaći u vremenu poslije Simona ostaje nam vidjeti, ali on se po svemu sudeći nema zašto brinuti oko budućnosti. Čovjek je faca i talent na koji treba budno paziti. Dobro došao u Hall Of Fame brate.

http://www.myspace.com/dukeandtheking