The Dodos Time To Die French Kiss 2009.
Meric, Logan i kanta za smeće su bili recept za uspjeh The Dodosa. Zaslužen uspjeh. Da li su nova sezona i prošireni sastav donijeli Dodosima i novu dimenziju u igri?
Meric Ling i Logan Kroeber su još prije početka djelovanja The Dodos bili poznati kao vrsni instrumentalisti u i oko San Francisca. Drugi službeni album, prvi za Frenchkiss, "Visiter", bio je mini remek-djelo koje je zasluženo pokupilo izvrsne kritike. Folk pjesme pune iznenadnih obrata, psihodelija koja je pucala iz svake note, sjajno pogođene melodije i tenzije unutar taktova činile su Visiter istinski zanimljivim djelom koje je samo od sebe pozivalo na repetitivno istraživanje. Nastupi uživo su, unatoč tome što ih je samo dvoje, prštali od podivljale energije i nadograđivali album na jedan istinski unikatan način, što je rijetko za doživjeti. Nevjerovatno je koliko toga su Meric i Logan uspijevali iscijediti iz svog ograničenog instrumentarija koji su tada koristili plus kante za smeće koja je služila za specijalne efekte.
Od ove godine The Dodos su postali trio jer im se na vibrafonu priključio i Keaton Snyder, a za produkciju je zaslužan Phil Ek, koji je radio Chutes Too Narrow i Fleet Foxes. Dakle, The Dodos su svom instrumentalno siromašnom, ali zvukom moćnom timu dodali prava pojačanja. Pojačanja za prvu ligu.
Iz svih gore navedenih razloga "Time To Die" je željno iščekivano djelo, a razočarenje koje se javlja prebirući po njegovim pjesmama je ogromno. Ma koliko puta pokušali nešto izvuči iz ovog albuma, tog nečega jednostavno nema. Kao da su radili soundtrack za grad duhova, sve je puno transparentnih pjesama koje samo prolaze kroz eter i nestaju. Elevator music a la Dodos. Onih glavnih obilježja koja su krasila prvijenac ima samo u tragovima. Gdje su iznenadne eksplozije iz akustare, gdje su klepetaljke, čegrtuše ili što već? Još bitnije, gdje su nestale prave pjesme? Nažalost, ni nakon par mjeseci potrage, nisu se javile. Vjerovatno zato što ih niti nema.
Teško je snimiti nasljednika tako dobrom prvijencu. Snimiti dobar drugi album je jednako teško kao recimo pobijediti Englesku dvaput zaredom u kvalifikacijama za Južnu Afriku. Mogao je Bilić igrati 4-5-1 ili 4-3-3 ili 3-5-2 ili 3-6-1, mogao je odmah staviti Pranjića na beka i tako dalje i tako bliže. I opet bi izgubio.
The Dodos su požurili sa drugim albumom i umjesto barem dostojnog nasljednika, dobili smo jedno veliko ništa. Ostaje samo nada da će slijedeća pauza među albumima biti duža i produktivnija, jer ovaj bend je pokazao da ima nešto posebno u sebi. Samo to treba znati opet izvući na površinu.