Ako išta znate o Micku Collinsu, legendi rock scene Detroita, onda vas ovaj novi album Dirtbombsa neće previše iznenaditi. Naime, Collins je od najranijih dana bio skloniji odavanju priznanja svojim junacima nego građenju vlastitog izričaja. U svome prvom bendu The Gories predstavio se tako kao predvodnik novog vala garažnog rocka 80-ih pozdravljajući rockabilly pionire iz 50-ih i prve garažne rock bendova ranih 60-ih.

S Dirtbombsima je već odradio album posveta soul klasicima na sada već legendarnom albumu "Ultraglide In Black", a za ovu prigodu odabrao je prezentiranje techno scene tmurnog industrijskog grada u kojem na svakom koraku grozničavo buja život i čija glazbena scena je valjda jedna od najintrigantnijih uopće. Motown, techno, garažni rock - čovjek je povezao sveto trojstvo pojmova koji su sinonim s gradom.

Vrijednost Collinsa kao kompilatora i borca za bolju prošlost neosporna je. Ne samo zato što je uložio ogromnu energiju u popularizaciju scene, već zato što je godinama dio iste. Drugi val garažnog rocka ostavio je tako popriličan trag na tada stasavajuće generacije slušatelja, preko fanzina, DIY estetike i stalnih turneja, praktički napravivši od njega pokret koji je ogorman trag ostavio i kod nas - zahvaljujući ukusima recenzenata Heroine Nove i all-round učinku ekipe iz Žednog Uha, imena poput Collinsa činila su se jednako važnima poput onih Billa Clintona ili Franje Tuđmana.

Treći val donio je pojačani interes mainstreama za glazbom grada, prvenstveno zbog popularnosti White Stripesa, ali Collinsa nikada nije previše zanimalo iskoristiti povoljan trenutak. Za njega su ploče, posebice one na kojima se nije trudio odati nekome poštovanje, prije svega bili prilika za dobru zabavu i opušteno ispucavanje energije. Bilo da se radi o pop-punk budnicama s "Dangerous Musical Noise" ili anti-pop buci natopljenoj fuzzom s "We Have You Surrounded", bend je uvijek ostavljao dojam prvoklasne koncertne atrakcije koju je najbolje doživjeti uz hektolitre piva.

"Party Store" ih pak stavlja u nešto drugačiji kontekst. Za jedan bend sastavljen od dva basa, dva seta bubnjeva i distorzirane gitare, Dirtbombsi su uvijek nekako zvučali previše nesuvislo. Suočeni valjda s plesnim zakonitostima žanra koji zahtijeva preciznost i repeticiju, na ovom albumu potpuno su rasturili upravo po pitanju ritma. Naravno da su trenutci buke, trash rješenja i neozbiljnosti i dalje prisutni, ali struktura većine albuma je čvrsta poput obrane nekadašnjih Bad Boys Pistonsa.

Grad u kojem je house postao techno krcat je tehnoočevima (reference na Jodorowskog su uvijek dobrodošle), a dobar dio njih zastupljen je na albumu. Možda fali Jeff Mills, ali tu su obrade Carla Craiga i Derricka Maya, uz par neizbježnih opskuriteta kakve može iskopati samo fanatični kompilator poput Collinsa.

Odsvirane uživo te provučene kroz Dirtbombs tretman, neke pjesme uopće ne odaju dojam preobrazbe, dok neke zvuče pak kao da nikada nisu trebale biti ništa više od punk himni. Ovo je i dalje čisti, stopostotni ples, ujedno i tvrdi, beskompromisni garažni rock, najbolje od oba svijeta. Zanimljivo, baziravši se na kirurški preciznom ritmu i okruživši ga svojim hladnim vokalom i distorzijama, Collins kao da je miksanjem techna i garažnog rock odao priznanje ponajviše - post-punkerima.

Tako dvije uvoden pjesme zvuče kao nekakav nadobudni mix The Fall i Gang Of Four, uz dodatak Kraftwerka i Stoogesa. Dovoljno je tu detalja da repeticija ni na trenutak ne postane dosadna i dovoljno je ritma da si barem malo istegneš vrat dok kružiš uokolo na prometalu po želji. Međutim, sljedeći trenutak je apsolutni vrhunac - obrada legendarnog hita "Good Life" nije ništa nego čista plesna razvaljotka. Zaboravite na punk, ovdje bubanj i bas rasturaju kao da sutra ne postoji, Collins pušta glas i pjeva kao slavuj umjesto kao iz zračnice pogođeni tetrijeb, a imamo i neizbježni house ženski vokal. Da nije lagane vožnje gitare uokolo, mogli bi ovo pustiti u svakom disku. Ovako je možete pustiti i u svakoj birtiji.

Slijede "Strings Of Life" i "Alley Of Your Mind", dva sjajna križanca ideje, post-punka i garažnih korijena te 20 minuta duga "Bug In The Bassbin" kao nepotrebni ustupak Collinsovoj potrebi da lansira odjeb svim očekivanjima i zadanim gabaritima (a upravo zbog toga je i neophodna, jer bez nje ovo bi bila savršena ploča, a svi znamo da savršenstvo i ugoda nisu poante rock 'n' rolla, potrebna je i doza anarhije).

I onda slijedi vrh, hitčina jača i od "Good Life", legendarni "Jaguar" koji jednostavno zove čovjeka da krene kopati po zaboravljenim techno hitovima. Stvar koja bi i centre Miamia natjerala da skaču, koja je u meni probudila želju da posjetim taj famozni disko u Glavini Donjoj jer postoji šansa da je dobio ime po ovoj pjesmi, uspijela je čak i Collinsovu gitaru podrediti ritmu - umjesto da mu udara kontru, on se ovdje stapa s njim. Dvije završne pjesme definitivno nisu u stanju nastaviti s ovom razinom kvalitete, ali to im i nije namjera - "Tear The Club Up" tek je podsjetnik kako je zvuk funka središnje Amerike otac house glazbe, a završni techno mix pak da Detroitska scena duguje jednako kraut rocku, eksperimentu i subverzivnom stavu kao i plesnoj ugodi i mainstream idejama housea i soula.

Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da je ovo najbolji album The Dirtbombsa i možda naj-genijalniji projekt kojega je Collins odradio u životu. Bend kojega je bilo lako simpatizirati, ali i ignorirati, ovaj put jednostavno ne može biti prešućen. Tko ne osjeti snagu ovog basa i bubnja, a isto tako i onaj kome distorzije i trash nota smetaju, taj zaslužuje da mu na sprovodu svira Magazin. I to ovaj najnoviji.

www.thedirtbombs.net
www.myspace.com/dirtbombs