Jebiga, do i u devedesetima si znao na čemu si: Maideni su svirali heavy, Metallica je bila thrash, pank je bio mrtav, a hardcore je vrištao kroz podrumske prozore lokalnih skvotova k'o da se rađa dok mu mater zvana pank umire. Elektronsku glazbu sam znao samo kao techno (koji se kod nas štemao na Velesajmu i u Kašini), a hip-hop je bio ili sa zapadne ili s istočne obale. Sve ostalo je bilo na margini i takvim slučajevima su samo rijetki glazbeni filozofi/snobovi (nezadovoljni tada ponuđenim) uglavnom trpali epitete 'eksperimentalno' i 'ekstremno', a, kako su se devedesete bližile kraju, i 'progresivno'.

Fast forward 15-ak godina kasnije. Novovalnim snobovima današnjice uopće ne pada na pamet trpati neke bendove u prethodno određene kalupe, a oni starovalni, zapeli u filozofiji kategoriziranja iz kraja devedesetih su (smo) se našli u kompleksnim labirintima podpodpod....podžanrova (za koji se kurac shoegaze uopće tako zove?!), pa tako danas prvotni hardcore nazivaju old school hardcore (da ne bi bilo zabune!). A nakotili se još i deathcore, noisecore, metalcore, trancecore(?!)... Jezgri kol'ko hoćeš! Hip hopu se desio Dalëk (da li samo hip hopu?). Elektronika ima Atari Teenage Riot i Aphex Twina. Marginalci napokon imaju Warholovih petnajst minuta slave.

Jedan od podžanrova čije je ime isto tako 'pametno' osmišljeno je mathcore. Tehnički precizan kontrolirani kaos. Dodali mu matematički prefiks jer onda to zvuči pametno, valjda da se pokaže kako to sve nije na prvi pogled samo asimetrično izdrkavanje već cijela ta kompleksna disonantnost ima smisla. Probajte to objasniti prosječnom Hrvatu koji još drka na Dragojevićevu Cesaricu. Vrlo jakog želuca, prihvatio sam ovu definiciju. Jebeš Olivera.

Jedni od pionira tog smiješno nazvanog žanra su i Dillingeri. Tik pred rađanje novog tisućljeća izbaciše sad već kultni "Calculating Infinity" (koje li ironije...) čime su pomakli tad već dobro razjebane granice ekstremne glazbe. Prije toga je bilo uštimavanje, nakon toga evolucija. Promijenili su sve skupa dvije postave (tu se, doduše samo sesijski, čak našao i Mike Patton), da bi završili na trećoj. Evolucija i dalje traje. Za sada diskretiziranim tempom.

Najveći iskorak u karijeri im je definitivno bio "Miss Machine". Nešto kao Converge sa "Jane Doe" ili Isis sa "Oceanicom". Ili da budem perverzan pa kažem: slično kao Pantera i njihov "Cowboys From Hell". Kao da nije više bilo dosta to što su dali novu dimenziju epitetu noise, pa su sistematički precizno počeli koristiti raznorazne izlete u pop i elektroniku. Nevjerojatno, ali noise sa time nije bio ništa manje noise. Novi gorespomenuti kratki izleti u mirne vode tu su bili samo sa svrhom pojačavanja efekta. Ire Works je nudio ispeglaniju produkciju (Relapse se iskeširao, a i Evetts je napravio dobar posao) i posljedica je bila komercijalni i kritički uspjeh. Dvehiljadeišeste su snimili (iz zajebancije?) digitalni EP "Plagiarism" s obradama na kojem Justin Timberlake zvuči bolje od Justina Timberlakea. Toliko o Puciatovom talentu. S prošlim albumom "Option Paralysis" su nastavili zacrtanim putom (na "Widower" su zamiješali Zvonka Špišića i Soundgarden sa zrnom elektronike, pa opet sve nojzerski dokrajčili), a i prešli na vlastiti label, što će reći da prek bare ima kruha i od takvog posla. Postali su indie u pravom smislu te riječi.

Evolucija i dalje traje. Kontinuirano, sigurno, ali i sporije.

Sad već s podužim stažem i pametnijim glavama, ali i dalje sa onim mladenačkim duhom koji ih je smjestio u prostorno-temporalni procjep gdje se nalaze sada. Početna "Prancer" odmah rastura šupke već sa prvim nasilnim notama, pa malo usporava (ali ne stišava), pa onda divergira. Pravi uvod u "When I Lost My Bet", koja je po definiciji kaos per se. Puna nevjerojatno lako probavljivih, i kroz teško probavljivu glazbu, liričkih metafora koje kulminiraju kroz stih 'stick around you'll never know which ego you can stroke'. Onda dolazi naslovna stvar, evocirajući uspomene na "Unretrofied" s "Miss Machine" ili izlete u funk na "Black Bubblegum" s "Ire Works". Puciatov vokal tu pokazuje svu svoju raskoš kroz all-round igru. On je Dillingerov pravi adut, dečko na devetku,... kako god hoćete. Jedan i jedini Mister Machine. On je evolucija koja je pojela svoju djecu, odnosno onog Grka što je urlikao prije njega. Čak bi se ovdje i oni Dragojevićevi masturbatori s početka priče zamislili da nisu odmahnuli već na prve note "Prancera".

Nastavak slijedi. Neumorna tehniciranja na "Hero Of The Soviet Union" s Baudelairovskim tekstom i hardcore bifurkacijama. Posluženo sirovo. Zatim slijedi kombiniranje versea rednecka a la Lamb of God sa standardno dillingerovskim bridgeom i nepretenciozno lijepim vokalima da bi se završilo na pank-popastično urednom chorusu. Nothing's Funny. Čisti cinizam. I tako još jedna runda. Malo odmora narušava slijedeća destruktivna avangarda Converge-meets-Soundgarden na "Understanding Decay". Pa malo Faith No More-ovske atmosfere na "Paranoia Shields". Jebi se Mike Patton! Ovako ti i tvoji djedice trebate/ste trebali peglat! Instrumentalna stvar u nastavku zvuči kao da je ispala iz intermezza nečega što se našlo na Neurosisovom "A Sun That Never Sets" ili starih Mastodonovih uradaka. Ogoljena jezgra bez posebnih dodataka. Onda vraćanje bombastičnoj agresivi na "Magic That I Held You Prisoner", ubrizgavajući dozu novih atonalnih nenormalnosti (jel ja to čujem triangl, jebote?!).

Epilog. "Crossburnerovih" 2 centa koji padaju na tlo, skupa sa preispitivanjem svojih postignuća čine meni osobno fantastičnu alegoriju na onog pedera na splavi koji na Stiksu dočekuje duše na ulazu u podzemlje. Za njih neobično sporo, ali ništa manje kvalitetno tutnjanje koje zaziva zaboravljene Catharsis i njihov album "Passion". Kao da ništa čega se oni uhvate ne može loše zvučati. Sličan i slično uspješan izlet imali su i Converge na zadnjem albumu sa "Glacial Pace". Kvaliteta je kvaliteta. Nomen est nomen. A s potvrdom istog i završava album kroz posljednju stvar.

Kod Dillingera su elementi za raspravu samo u nijansama: je li bio bolji Tuttle ili Love na gitari. Oko Wilsona i Puciata će se uglavnom svi složiti – oni su konstanta i garancija. Meni je odličan bio, nažalost, kratkotrajan Brian Benoit (uvijek mi je u primozgu negdje bilo da ga je remek-djelo "Miss Machine" koštalo bolesti, ne znam zašto... nešto kao Heath Ledger i drugi Nolanov Batman). Ali jedna stvar je sigurna: kvaliteta svih Dillingerovih post-miss-machine albuma je u stalnom ispipavanju i traženju novog, dok su ostali vjerni toj svojoj formi kontroliranog kaosa, kako glazbeno tako i lirski. S "One Of Us Is The Killer" i dalje napreduju prema cilju (ako cilja uopće i ima), ali nešto sporijim tempom nego dosad, što im se i ne može uzeti za zlo, jer ne može svaki album biti šaka u oko kao što je bio "Miss Machine". Koga je još pažljivost ubila? A opet ne možeš baš svugdje zagaziti i očekivati da će ispasti fenomenalno. Kao što se desilo Genghis Tronu. Ne može baš svatko prdnut u Japanu i time napraviti uragan u Atlantiku. Nekad je prdac samo prdac. Koji smrdi.

Konvergencija kvalitete njihove divergencije niti danas ne pokazuje znakove opadanja. Činjenica da su DEP danas rijetki u tome na glazbenoj sceni već je sama po sebi značajna.