Nemam pojma čime se The Dexateens hrane. Gotovo sam siguran da ne jedu burek, ćevape i sarmu. Dobro, za sarmu baš nisam siguran. Ali, ono, pretpostavljam da im burgeri nisu strani, da dan vole započeti klasičnim jajima sa slaninom. Ako su malo svjesniji, što je teško reći po glazbi koju sviraju a koja ne poznaje utjecaje ičega poslije 1977-e, možda dan započnu i sokom od naranče, žitaricama s mlijekom, te integralnim pecivom premazanim maslacem od kikirikija.

Također, gotovo sam siguran da ovako opuštena ekipa dan ne započinje gutanjem viskija, šutanjem najkvalitetnijim heroinom na svijetu, te transfuzijama krvi. Pivo se vjerovatno pije stalno, eventualno im se iza podneva zalomi pokoji joint, ali to bi bilo to. Kako onda, toliko različiti i toliko udaljeni (cinik bi rekao pogotovo u zaradi), mogu zvučati poput najboljih trenutaka Rolling Stonesa? Hej, nemojte pobjeći na prvi spomen kotrljajućih fosila, priča tek počinje.

The Dexateens su ekipa iz Alabame. Dok su odrastali u najsiromašnijoj državi SAD-a, državi bez profesionalne sportske ekipe, ali zato krcatoj gomilom religioznih fanatika, vjerovatno su imali samo Skynyrde i Stonese kao utjehu da postoji nešto drugačiji svijet od onoga u 'biblijskom pojasu'. Kada su malo odrasli i prestali biti ovisni o lako dostupnoj glazbi s radio stanica, vjerovatno su otkrili punk, DIY pristup glazbi i Black Flag. Ali, iako ih je energija punka inspirirala da osnuju bend, zvuk južnjačkog rocka ostao je zauvijek u krvi.

Pogled na njihovu diskografiju priča sam za sebe. Prva ploča je garažni punk s jedva primjetnim utjecajem juga, drugi album već je southern rock klasik prepun čiste gitarističke energije, ali i nevjerojatno zrelih pjesama kakvih se ne bi sramili ni odavno etablirani klasici rock 'n' rolla s okusom americane.

Treća ploča nešto je ispoliranija verzija druge, te album na kojem zarazne melodije omjerom debelo nadmašuju žestinu. Lanjski, četvrti album, donio je pak neodoljivih 25 minuta alter-countrya na 9 savršenih pjesama, u kojima su njihovi nazalni, gotovo dječački glasovi, zarazne gitare i himnički refreni već nakon par slušanja tjerali na skakanje u zrak od sreće.

Sjajna je stvar pratiti jedan mali bend kako odrasta. Od početaka u kojima su jedva znali opaliti riff, do današnje međuigre gitara koje se ne bi posramile ni ostarjele drkadžije. Pratiti kako bijes sve više i više ustupa mjesto hedonizmu. Sad, da li je u pitanju višak piva i sve češće korištenje nargila, ili se radi o sve većem samopouzdanju i uživanju u vlastitom radu, ne znam. Ali znam da je ovaj novi album opet nešto novo, iako ne odskače previše od zadanih formula. Zvuči kontradiktorno, ali nije.

Bend je naime u potpunosti odustao od punka i garaže. Gitarističku paljbu zamijenilo je struganje po akustarama. Vesele melodije dodatno su usporile, i iako su zadržale prizvuk pun pozitivne energije, opuštenost i chillanje postale su njihova najvažnija osobina. U biti, ovaj album je toliko smiren da ti više od nekakavih žanrovskih srodnika na pamet padaju kalifornijski pop-punkeri ili stari reggae majstori. Stoneri svih zemalja, ujedinite se.

Naravno, kada na stranu maknete atmosferu, ostaje vam čisti komad žanrovskog blaga. Uz Two Cow Garage, koji su nešto tvrđi ali u principu isti bend, Dexateens su najbolji mali southern-rock sastav. Ili je bolje reći alter-country, pošto taj pojam ima nekako bolju prođu. Melodije, solaže, riffovi, ritmovi, unplugged, pedal-steel - sve je to već odavno dio priče ove glazbe. Oni ne otkrivaju toplu vodu, niti im je to namjera.

Što nas vraća na Stonese. Malo tko će shvatiti kao kompliment ako za neki bend kažeš da zvuči kao najbolji trenutci prijateljstva između Grama Parsonsa i Keitha Richardsa. Nažalost, ali i razumljivo, jer Stonese je lako prezirati, prije svega zbog njihovih slijepih fanova, koji navodno obožavaju njihovu glazbu, a nisu u stanju razlikovati remek-djela sa početka 70-ih od gomile sranja snimljene u zadnjih 30 godina.

Međutim, neki od trenutaka albuma "Sticky Fingers" i "Exile On Main Street" najbolji su momenti americane i rocka uopće. Ti momenti na ovoj ploči ne samo da opet žive, već su i dovedeni do savršenstva. Bez nepotrebne pretencioznosti aranžmana "Sticky Fingers", bez slijepih trenutaka "Exile On Main Street". Tko zna, možda bi i Stonesi zvučali ovako da im je trava bila dovoljna.

Dexateens su definitivno sazreli. Nemaju problema sa time što su se ukopali u prošlost jer shvaćaju da se tu prošlost da poboljšavati, te da postoji dovoljno varijacija na temu koje se daju isprobati. Pjesme su im sjajne i dorađene, od teksta do zvuka. Laganije, malo brže, nebitno – sve zvuči svježe kao da nisu već veterani, odnosno kao da su izmislili nešto novo. Melankolija u njihovom zvuku pleše zajedno sa srećom, stapajući se u 35 minuta čistog, savršenog zvuka. Ne countrya, ne rocka, već zvuka.

Kao što će većini spomen Stonesa biti dovoljan da otpišu Dexateense kao još jedne seljake, siguran sam da ima i ljudi koji cijene mogućnost da netko danas snimi posvetu stvarčinama kao što su "Moonligt Mile", "Wild Horses", "Dead Flowers", "Tumbling Dice" ili "Sweet Virginia". "Singlewide" je ukratko remek-djelo američke kozmičke glazbe, i još jedan album godine za Dexateense u žanru alter-countrya. Gram i Keith su ponosni. Sav Jack Daniels i heroin koji su potrošili nije bio uzalud. I dan danas ljudima pomaže da se pucaju životom.

 

http://www.myspace.com/dexateens

http://www.dexateens.net/