Engleski je oduvijek moje najsigurnije utočište, najdraži pokrivač pod kojim sve postaje čarobno, moj portal na poleđini ormara kroz koji se prolazi u drugi svijet, a naučila sam ga otključati dobrim dijelom slušajući R.E.M. kao klinka, često i s rječnikom u ruci, jer kako bih inače znala što je felled catalpa tree ili disturbance at the heron house i kako redwood trees, bumper cars and wolverines idu skupa. Oni su me naučili i slušati priče; o Indijanskoj povijesti ispisanoj krvlju, o Vijetnamu, i suburbiji, i što znači probdjeti grozničavu ljetnu noć samo upijajući i opijajući se nečijim riječima.

I taman kad sam iscrpila i pročeprkala kroz svaki njihov stih pojavio se Colin Meloy u najsjajnijoj tradiciji vrtoglavih pjesnika, nižući stihove poput ovih bukoličkih u "June Hymn": Here's a hymn to welcome in the day/ Heralding a summer's early sway/ And all the bulbs all coming in/ To begin/ The thrushes bleating battle with the wrens/ Disrupts my reverie again… I ponovno pričajući priče, prljave i grube, o lučkim kurvama, o samoubojstvu tragičnih mladih ljubavnika, o ubogim seljacima. Našla se tu i priča o španjolskoj infantkinji pod baldehinom koju prate dvorjani u zlatnih haljama, i devetominutna epopeja o mornarima koji se razračunavanju s mitskim kitom zatočeni u njegovoj utrobi. I meni posebno drag triptih o ženi-ždralu snježnog perja inspiriran japanskom narodnom pričom. Decemberistsi su nam u 21. stoljeću pjevali o mušketama i bajunetama, o suknima i humcima, o začinima i rumu, svirajući usnu harmoniku, čembalo i lutnju. Znali su i promašiti i upilati desetominutnim općenjem u prazno, napraviti i cijeli konceptualni album, ali sve se to nekako prihvaćalo u paketu jer kad se radilo o pokolju, krv se još pušila koliko je bila svježa, a kad se radilo o pejzažu ili ljubavnom stihu, slika je bila delikatna kao čipka od najfinijeg svilenog konca, koprena dostojna bijele puti djevičanske kraljice Elizabete. I čak i kad nije bilo sasvim jasno što rade, imali ste osjećaj da oni znaju, i to je bilo u redu.  

No, koliko god albumu "What a Terrible World, What a Beautiful World" na papiru ništa ne nedostajalo, nešto ipak izostaje. "Cavalry Captain" je pravi slatki twee-pop, s poletnim violinama i snažnim ritmom; dok B&S zvuče kao ruski disko, zašto Decemberistsi ne bi zvučali kao Belle and Sebastian. U idućoj pjesmi, mladi ljubavnik u modernoj verziji Roberta Herricka ili Andrewa Marvella nagovara Philomenu da mu da da bude njena svijeća i njen kipić, i da ga pusti da ide dolje, dolje, dolje. "Make You Better", je o čovjeku koji želi da ga ljubav izliječi, a note na klaviru daju joj dodatnu zvonkost, ali meni je ipak najljepša "Lake Song", u kojoj se klavir, flauta i violončelo isprepliću sa stihovima Say that you will/ Say you will or will you won't or you whatever/ You prevaricate your whole life, don't you? o mladenačkoj ljubavi koja ne zna kamo želi krenuti. Debonair? Palaver? Srsly? Prevaricate? Sibylline? Sve sam to morala potražiti. Riječi su i dalje tu. Kao i Meloyjev vokal, koji je, otkako je Stipe otišao u penziju, najugodniji zvuk na svijetu. No u drugoj polovici albuma gotovo da se nema za što uhvatiti i većina pjesama je uglavnom slikanje po brojevima. Malo usne harmonike za country štih, malo bendža i violine, lijepe harmonije i malo autoironije… Sve je to u redu, samo bih na idućem albumu voljela vidjeti da ponovno djeluju kao da se zabavljaju i da znaju što rade.