Utješno zvuči Damir Avdić dok tvrdi kako će 2012. godina biti samo godina u nizu. Spasenje daleko, Bliski istok blizu. Njegov novi album "Mein Kapital" (o čijim će se aranžmanima i društveno-angažiranim tekstovima lomiti koplja, a možda i nečija koljena) ima u sebi poveću količinu blaženog nemira, njime će kao kantautor posve zasluženo obilježiti 2012. godinu.

 

Za divno čudo, 2011. godina bila je u znaku post-rocka, žanra koji je jedno vrijeme bio precijenjen, da bi uskoro postao podcijenjen [tko se sjeća Don't Mess with Texas iz kojeg je nastao jednako dobar sastav (ako ne i bolji) Storms?]. Prošle godine novi album izdali su This Will Destroy You, Mogwai, Khuda i Man An Ocean, čija bi se zajednička osobina mogla opisati sintagmom melodična buka. Ovom kraćem popisu valja pridodati i The Calm Blue Sea iz Teksasa koji su nakon nekoliko godina sviranja konačno uspjeli izdati prvijenac.

Nagli prijelazi i pretežno instrumentalne dionice osnovne su značajke post-rocka, nepisano pravilo i dobitna formula koje se pridržavaju gore navedeni sastavi, ali i The Calm Blue Sea, što će reći da igraju na sigurnu kartu. Samo je jedna skladba na albumu, Literal, vokalno-instrumentalna, što je meni ujedno i najveća prednost u konceptu albuma. Naime, instrumentalne kompozicije pružaju mi mogućnost da, inspiriran odslušanim zvukovima i melodijama, prema vlastitom nahođenju stvaram riječi pjesama. Naslov pjesme dovoljan mi je da pokušam zamisliti što je pjesnik htio reći, makar zapravo ništa nije rekao glasom, već instrumentom. Naslovi pjesama, sastojali se oni od jedne ili nekoliko riječi, dovoljan su mi poticaj za razmišljanje ili zamišljanje. Vokalne-instrumentalne pjesme sputavaju kreativnost slušatelja, dok instrumentalne pjesme nude tek djelomičan proizvod kojeg slušatelj mora dopuniti svojim vlastitim doživljajem. Mislim da sam baš zato zavolio post-rock, žanr koji je uvijek bio blago elitističan i hermetičan, agresivno-nježne prirode, kao namjerno nedovršen da bi i slušatelj imao što raditi tijekom slušanja, štoviše, da bi bio ravnopravni dio izvedbe.

Ni po čemu nisu revolucionarno inovativni, ali The Calm Blue Sea uhu djeluju toplo, osjeti se da jednostavno uživaju u sviranju i da daju dio sebe u izvedbi. Mjestimice im je zvuk mračno intoniran kao kod Godspeed! You Black Emperor ili nabrijan poput God is an Astronaut i If These Trees Could Talk, ali već spomenuta toplina ipak najviše dolazi do izražaja. Uvodna "We Happy Few, The Rivers That Run Beneath This City" i završna "Man of Dangerous Dreams" bez riječi nagovaraju na ponovno slušanje, imaju u sebi neizrečenu (odsviranu) blagost, podsjećaju na ljude koji nisu sposobni izreći vlastite osjećaje riječima pa ih zato iskazuju pogledom, pokretom ili sviranjem instrumenta. The Calm Blue Sea je dobar u tome, unatoč nedostatku riječi, njihov istoimeni prvijenac krcat je neverbalnim emocijama iz kojih bi i renomirani kantautori mogli štošta naučiti. Primjerice, da instrumenti također mogu progovoriti i govoriti, prenositi poruke i stvarati prave slušne avanture, odnosno da se rječitost ne krije samo u riječima. Naravno, ovo se ne odnosi na gore spomenutog Damira Avdića jer on dobro zna kako upotrijebiti pravu riječ u pravo vrijeme uz malu pomoć gitare.

www.thecalmbluesea.com

www.myspace.com/thecalmbluesea