Ekipa s Daptone Records snimila je svoj četvrti album, a nakon što su prethodnici nosili brojčane nazive, ta tradicija je prekinuta s "Burnt Offer". Što se zvuka tiče, u osnovije ostalo isti – puno funka, soula i afrobeata. No, promjena je ipak bilo.

Već sama naslovnica albuma kao da je ukazivala na nešto drugačiji pristup. Ovaj čarobnjak kao da je ispao iz fantasy romana/filmova i više bi odgovarao nekom metal sastavu, a ne brass bendu iz Brookylna koji jako voli Felu i čiji članovi sviraju s Charlesom Bradleyjem i Sharon Jones. No, i u najavi albuma članovi The Budos Banda su isticali kako su ovim albumom na neki način grupa željeli odati priznanje Black Sabbathu i Pentagram.

I koliko god bi bilo teško reći da je ovaj album nešto-metal (ili ne daj bože brass metal), toliko se na njemu čuju utjecaji hard rocka/ranog heavy metala. Ima tu nešto čvrstih gitarskih rifova, zajebanih solaža i psihodeličnih dionica na klavijaturama, no ipak je to sve dodatak onome što The Budos Band najbolje stvaraju – urnebesni miks funka, soula i afrobeata. Kada se tome dodaju i ovi novi zvukovi, onda je jasno da je "Burnt Offer" potpuno sulud album.

Žestoki ritam počinje praktično od samog početka, tek nakon što nas "Into The Fog" uvede u album. Kako je moguće odličan gitarski rif, ubitačnu ritam sekciju, sjajne braseve, psihodelične solaže na klavijaturama te završno ubijanje gitare uklopiti u dobru pjesmu bend pokazuje već u "The Sticks". Kao i većina albuma, i ova je pjesma koncipirana po 'afro' principu. Ponavljanje glavne teme dodajući joj nove elemente i 'pumpajući je' do samog kraja donosi onu mantričnu atmosferu u kojoj ne nemoguće ostati ravnodušan i barem početi cupkati.

No, to je tek uvod u ono što slijedi. Nema kod The Budos Band praznog hoda. "Shattered Winds", "Burnt Offering", "Magus Mountain", "Tomahawk" - sve su jako nabrijane pjesme koje tjeraju slušatelje na ples što i jeste najveća snaga benda. Ne vjerujem da je moguće prisustvovati njihovom koncertu, a da se ne uvučete u njihovu mantru. Bilo koja od ovih pjesama lako će vas uvjeriti u to, a iako je bend odabrao naslovnu "Burnt Offering" za uvodni single, ja bih vam ipak preporučio "Magus Mountain". Smještena pred sam kraj albuma, kada ste već shvatili da s The Budos Band nema šale, ova pjesma razvaljuje. Uvod kreće s laganom gitarom i klavijaturama, a onda se uključuje kratka i upečatljiva brass dionica koja će se, naravno, ponavljati u nedogled do kraja pjesme i cijelo vrijeme rasti. Bas linija također igra mantričnu ulogu, a trubački solo u sredini pjesme je nekakav šlag na tortu. Nakon nje "Tomahawk" kao da sve diže na novu razinu pa se uistinu The Budos Band potrudio završiti album na pravi način.

Do tog zaključka pogotovo možete doći u završnoj, nešto smirenijoj "Turn And Burn". Brže pjesme na "Burnt Offering" su ispresijecane lijepim laganijim stvarima, a upravo "Turn And Burn" na neki način sublimira cijeli album, pogotovo jer dolazi nakon spomenute dvije nabrijane pjesme. Ova pjesma kao da kaže 'evo, odradili smo album, bilo je svega na njemu i nadamo se da ste se zabavili – sada malo uživajte dok mi dovršavamo sve, a onda ponovo pritisnite play'. I nema nikakvog razloga da to ne napravite. Puno puta. Jako puno puta.