Ovo je ludo. Osvrt sam htio započeti rečenicom 'dečki iz Jerseya', a onda sam pomislio: 'Čekaj, kakvi dečki!? Pa ti ljudi imaju obitelji i na sceni su preko 20 godina!'. Ali, jebiga, mogu imati i sedamdeset i adresu koja glasi na starački dom Gerijatriks iz Jablanova, ovakvim melodioznim punkom koji proizvode, ne mogu biti ništa drugo do - vječni klinci.

Prvo da riješimo tehnikalije. "Ghosts On The Boardwalk" nije klasični album, već kompilacija sastavljena od 12 pjesama koje su objavljivane tijekom prošle godine u ritmu od pjesme mjesečno, kako bi se obilježila dvadeseta godina postojanja benda. Fora koncept, zar ne? Je, ali je i naporan. Fanovima je sigurno bilo zabavno svaki mjesec skinuti pjesmu ili EP koji bi izašao svaka tri mjeseca donoseći sa sobom, osim tri mjesečne pjesme, i jednu kao dodatni bonus. Ljudi koji imaju život, logično, čekali su siječanj i izlazak albuma.

Album je tu i prvi dojmovi su fantastični. Bend se, naravno, nije mrdnuo od pop-punka Epitaph tipa te se i dalje sve vrti oko izmjena nekoliko jednostavnih akorda i formule 'maksimum harmi i kratkih (ali slatkih) fraza s minumum tonova'. Ritam sekcija varira od kotrljanja na bržim stvarima do cupkanja na lakšim. Nema tu aranžmana, gostovanja, orkestracija ili, kakvih sve ne, dodataka koji uglavnom služe kako bi pokazali da se bend 'razvija'.

Bouncing Souls su zdravi pop bend sa zdravim punk stavom i nemaju namjeru biti išta drugo. I da, pjesme su im zakon. U biti, fascinantno je da su nakon svih ovih godina umalo uboli ploču karijere. Ovako "How I Spent My Summer Vacation" i dalje ostaje vrhunac karijere s čak 13 bisera. Ovdje ih je ipak samo 12.

"Ghosts..." se od spomenutog albuma razlikuje i po malo blažoj, šarolikijoj atmosferi. Umjesto nizanja brzih hitova jednog za drugim, novi materijal donosi i poneku promjenu tempa. Njihova, sada već predzadnja, ploča, "Gold Record", još je 2006. najavila okretanje 'baladnom' materijalu. Doduše, samo pjesmom "The Pizza Song", koja će i dalje ostati njihova laganica Broj Jedan, i to ne zbog toga što bi ove novije bile lošije, već uglavnom zbog toga što promjene tempa o kojima govorim nisu toliko drastične. Osim pjesme "Mental Bits", koja je bliža ska-punk formi, uz akustaru oko vatre može se pjevušiti još "Airport Security" i "Boogie Woogie Downtown", koje se mogu prodati i kao indie rock stvarčice, te drugi dio pjesme "Never Say Die/When You're Young" koji je ništa drugo nego meditativno-himničko mantranje nasađeno na žestoki punk uvod.

Uglavnom, to što novi album nije vrhunac njihove karijere ne znači da nije skoro savršen, već da su Soulsi u tome što rade čisti genijalci. Više od pola novih pjesama su pravi biseri sunshine punka i u stanju su doslovno učiniti svaki sivi dan šetnjom po pješčanoj plaži. Nakon nekoliko slušanja, ne ostaje vam ništa drugo nego dizati ruke u zrak, skakutati i pjevati zarazne refrene na "We All Sing Along" ili "Dubs Says True" zajedno s njima. I da, kako na ovim mjestima ionako sve vrvi od hrpe nepotrebnih informacija i još više nesuvislih mišljenja o istima, dozvolite još jedno. Ovo je najbolji pop-punk album u zadnje tri godine, još tamo od ploče "Build And Burn" klinaca (pravih ovaj put) zvanih The Loved Ones.

OK, možda je nekoliko pjesama malo previše slično nekadašnjim hitovima grupe (iako je apsurdno optuživati glazbu koja se služi tako skromnim rasponom mogućnosti da je neinventivna - ona je to po defaultu), možda je omjer mekših hitova debelo nadmašio one žestoke, ali dopustimo da su ljudi s godinama skloniji melodioznosti naspram brzine. Ono, važnije im je uživati u trenutku i rastegnuti ga, nego trčati od jednog uzbuđenja do drugog.

U onim trenutcima gdje sve sjedne na svoje mjesto, gdje se glavni vokal poklopi s pratećima, a svi zajedno s melodijom, pjesme postaju toliko savršene u okvirima žanra da sitne zamjerke gube svaki smisao (najbolji primjer je naslovna pjesma koja je jednostavno savršena i prekrasna s dvostrukim refrenom i postepenim građenjem euforije u najboljoj maniri Dropkick Murphys). Jer, ovakvu glazbu možeš ne voljeti samo ako si pizdek. 'To je sve isto' reći će snob. 'To je pičkasto' reći će faca. 'Tekstovi su naivni' reći će očalinko. I znate što - svi su u pravu.

Ali svi će, također, propustiti uživati u životu, jer će previše pažnje usmjeriti na apstrakcije. Konstanta, nježnost i iskrenost nisu u stanju promijeniti srž stvari, ali jesu u stanju olakšati naše pokušaje da tu istu srž lakše podnosimo i ne popizdimo. Mislim, evo vam primjer u sličnom kontekstu prije nego skroz otplovim. Jedni Green Day pokušavaju svoje poruke prenijeti sve većim ambicijama izraženim u tekstu i glazbi. Nakon što su osvojili svijet, oni bi ga sada i poboljšavali.

Obzirom da oko njih ne postoji nitko normalan tko bi im rekao da se ostave ćorava posla, već ih svi u tome podržavaju, oni u tim pokušajima tek uspijevaju ispasti priveligirani klinci koji imaju previše love i previše slobodnog vremena te se bave glupostima i sami sebe shvaćaju preozbiljno. Što oni mogu prenijeti normalnom ljudskom biću? Osim spolne bolesti? Točno to - ništa. Nenormalni, pak, u njihovom radu vide umjetnost, samo što je ne nazivaju onim što jeste, dakle umjetnošću preseravanja, već - umjetnošću života. Samo zato, jer ih takav pogled na svijet u kojem imate negativce (njih) i pozitivce (nas, mene i Green Day) čini sretnima.

BS, pak, nemaju vremena za bs. To što je album izdan u klasičnoj DIY maniri, nije razlog da im se digne spomenik u ova vremena kada je DIY praktički postao jedini način za biti normalan, čak i ako svirate turbo-folk, ali je dokaz toga da su stvarni. Dok se bore da si osiguraju dovoljno za pristojan život, naravno da će biti socijalno osvješteni i svjesni nepravdi. Ali pri tome nikada neće zanemariti male stvari koje život znače i pretvoriti se u karikaturu. Jer, jedno znaju - jedina borba koja ima smisla i u kojoj pobjeda nešto znači je ona sa samim sobom.

U tome su BS nastavljači tradicije Black Flag i američkog hard core punka, iako nisu hard core. Ima jedna pjesma na albumu, "Badass", koja je tu čisto da podsjeti na korijene koji sežu od Flaga do Bad Religion, ali tematski i glazbeno, Soulsi ne robuju nikakvim idealima, jer bi, samim tim, te iste ideale izdali.

Oni su i dalje veseli, pozitivni, glupavi, pametni... Živi. Ne prodaju pamet i ne prodaju pjesme, već držeći se svojih ograničenja, nude jednu viziju svijeta koji ima smisla. Spremni su začiniti proljeće i ljeto svakome tko od glazbe ne traži odgovore, već dobro društvo. Uvijek možete naći milijun razloga zašto odbiti prdonje koji se ponašaju kao klinci. Ali ako ste true believer, tada vam je od svega ovdje rečenoga ionako važan samo onaj podatak kako im je ovo druga najbolja ploča u karijeri.

Slušajte je cijelo proljeće. Nećete dobiti spolnu bolest, već samo dokaz kako u životu može biti dobro bez obzira na sve loše stvari koje te okružuju. I da, izbor je samo u tvojoj glavi. I smiješno je, ali i zanimljivo, kako se ovih ''očitih'' istina treba podsjećati čak i kada davno pređeš pubertet.

bouncingsouls.com
www.myspace.com/bouncingsouls