Dok velika većina Rihannu vidi samo kao još jednu ispranu pop zvijezdu, u meni ona budi sjećanja gdje kombajnom nemilosrdno gazim pješake i bježim od policije dok oko mene odzvanjaju eksplozije. Takva kombinacija ekstremnog nasilja i sladunjave pop muzike česta je u igricama, pa i filmovima. Dovoljno je samo sjetiti se kompletno neshvaćenih "Springbreakers" gdje je Britney Spears iskorištena u slične svrhe.

Kakve sad to veze ima sa Chvrches, mogao bi se upitati moj imaginarni čitatelj kada bi ovaj portal dopuštao dvosmjernu komunikaciju. Za uspješan odgovor na to pitanje potrebna je mala digresija. Prošle godine izašla je igra zvana Far Cry 3, solidna pucačina koja je dizajnerskom timu omogućila barem još par godina šmrkanja kokaina s nagih tijela ruskih manekenki. Tijekom jedne od tih sesija, došli su na ideja da naprave nastavak zvan Blood Dragon. Igricu su najavljivali rečenicom 'Set in the not-too-distant future of 2007', protagonist se zvao Rex Power Colt i konačni rezultat bio je komično preuveličan prikaz svega sto nije valjalo u osamdesetima.

Chvrches su Blood Dragon, sintesajzer je njihov Rex Power Colt i unatoč zdravom razumu, izbacili su album koji ne potiče na suicid šljokicama. Brzinskim pregledom povijesti benda, jasno je zašto su sa samo jednim EP-om privukli veliku pažnju alternativne zajednice. Sastoje se od dva veterana škotske scene i mlade pjevačice Lauren Mayberry, koja ispunjava sve kriterije MPDG sindroma. Poput Deadmau5, ime im je idiotski napisano, gdje ga ili svjesno krivo izgovaraš ili polomiš jezik doslovno ga čitajući. Sviraju synth pop koji je ponovno postao popularan s cijelim nizom bendova nove generacije, no za razliku od većine, njihova verzija je iznimno pitka i simpatična.

Debitantski album "The Bones Of What You Believe" tako na momente stvarno zvuči genijalno. Pogonjen je dvostrukim sintesajzerima i nježnim glasom Mayberry, čiji je škotski naglasak dovoljno primjetan da unese dodatnu čar, ali niti u jednom trenutku ne prerastu u karikaturu ili glumatanje. Početna trojka "The Mother We Share", "We Sink" i "Gun" postavljaju letvicu izrazito visoko, ali nažalost daljnjim preslušavanjem, ispada da su je postavili i previsoko. Dok su još "Lies" i "Recover" prihvatljive stvari, sve ostalo je filler koji se ničim ne ističe. Generalno gledano stvari funkcioniraju dokle god pjeva Mayberry, ali čim vokale preuzme Martin Doherty, sve se munjevito raspadne, te na trenutke čak podsjećaju i na horor zvan Animal Collective. Također skoro sve od nabrojanih stvari su bržeg tempa i plesne, te osim "Recover" su sve balade zaboravljive. Tekstovi variraju te ponekad unutar iste pjesme nude lijep stih koji već u sljedećoj strofi biva upropašten.

Ovaj album zapravo je dobar prikaz cijelih osamdesetih, barem pop dijela. Kao cjelina ne funkcionira, na momente je besramno loš, vizualni izgled (u ovom slučaju omot albuma) je epileptični kaos. Unatoč tome kada se sve posloži, kada se savršeni stihovi poklope sa zaraznim sintesajzerima, kao na primjer refren s "We Sink", izrodi se kombinacija koja će ostati u uhu puno više nego što će mnogi biti spremni priznati.

www.chvrch.es