Dragi dečki, žao mi je, ali gotovo je. Rado bih sada rekla da smo se samo razvili u drugačijim smjerovima, da sam ja kriva jer trenutno nisam spremna na vezu i da možemo biti prijatelji, ali to bi bila potpuna laž. It's not me, it's most definitively you. Ili hrvatski – uopće više ne znam tko ste. Puno sam vam toga opraštala kroz godine. Opraštala sam vam što niste najinventivniji bend u svemiru. Zažmirila sam i na poneki plagijat. Branila sam vas kad su tvrdili da ste već viđeni, pozeri, granični šovinisti, da ima boljih. Jer dosad ste radili glazbu koja je bila zarazna, energična, prljava, ma k vragu – bila je seksi! Oprostila sam što mi je i "El Camino" zvučao kao mrvu drugačije producirana verzija "Brothersa". I okej, malo se odraslo, malo se počelo razvoditi, malo se rasteglo po naslovnicama tabloida, a malo ste se i vi raširili posvuda i počeli producirati na sve strane. Ali, to je obično znak da je kreativnost na vrhuncu, ima se i može se, i sretno sam očekivala album. Ali ovo ne valja. Nemam blaže riječi za to. Jednostavno ne valja.

Okej, "Weight of Love" od umalo sedam minuta je bila zanimljiva. A ostatak je... pa kao da slušam jednu te istu čudno produciranu, radijski ušminkanu i upeglanu pjesmu koja je – a to je tek najgori grijeh od sviju – potpuno bez muda. I dosadna. I strašno, ali strašno ne seksi.

Mislim, jel imate vi prijatelje? To se obično pitam kad vidim neku slavnu osobu koja se utegne u nešto što joj nikako ne stoji pa poispada sve što nije izolir-trakom zaheftano za tijelo, ono, jel ima ta neka individua prijatelje koji će joj reći da takva ne izlazi iz kuće. E pa, jel imate vi prijatelje koji će vam reć da ste zabrijali, da prestanete prčkat po tim gumbićima u studiju i uvaljivati u pjesmu svaki produkcijski trik koji vam padne na pamet? Lijepo vas izvede u neki mračan bar da tugu utopite u alkoholu i negdje oko sedme pive vas pošalje nazad u studio snimiti album ispočetka. I nije problem što mi zvučite kao taj neki neizazovni odrasli rock, problem je što vam pjesme zvuče kao ona pozadina koja se vrti u telefonu dok čekam da me spoje s voditeljem ključnih kupaca u nekom korporativno upeglanom uredu na 17. katu nekakve zgrade negdje. Gdje je nestao seks? Pjesme su vam seksi kao, da parafraziram omiljeni film, kao mentol bombon poslije večere.

I okej, kužim. "Turn Blue" je jer je melankolično jer je album tužnjikav jer se okrećete sebi jer ste zreliji jer je blues jer. Ali napravili ste album koji me tjera da vas klepim po glavi i kažem vam da prestanete zaboga cviliti i cendrati. Ili da cvilite i cendrate u nekom drugom molu jer mi ovaj skače po glavi. I neka uđe u zapisnik: volim prekidne albume. Mnogi su remek-djela. Mnogi su fantastični. Mnogi su prilika glazbeniku da se ogoli, da se pokaže, da pusti da to što osjeća izađe iz njega jasno, otvoreno, čisto. Volim prekidne pjesme. Volim i kad autor bjesni na partnera/icu i kad joj istresa sve zlo koje mu je nanijela. I slušam, ali ne čujem to. Čujem samo jednu te istu pjesmu koje mi je nakon 10-ak minuta više dosta. Zapravo, lažem: uz tu jednu te istu pjesmu skroz dobro slažem powerpoint prezentacije i excel tablice.

I to je sve što vam, zapravo, imam za reći. Bilo je lijepo dok je trajalo, bili ste moj omiljeni bend za duge vožnje autom, i dalje mislim da su vam neke pjesme čisti i nedestilirani seks, ali ovo što sad radite jednostavno ne ostavlja prostora da se naša veza razvije u dobrom smjeru. Možemo za javnost reći da je riječ o neslaganju karaktera. I da smo uzeli prostora poraditi na sebi i saznati što zapravo želimo. Ali istina je da ne mogu voljeti bend čiji me album podsjeća na elevator music.

U nadi da ćete doći k sebi,

Vaš bivši fan.

P.S. Znam da se s bendom ne prekida nakon jednog lošeg albuma. Ali Dan, zaboga, natjerao si Raya Lamontagnea da snimi album koji zvuči kao "Turn Blue" na ecstasyju!