Proljeće na moje rame sletilo! I to ne u obliku drekeca lansiranog iz guznog otvora one odvratne ptičurine koja je natjerala Olivera da joj kličeeeeeeeeeee, već kao stilsko izražajno sredstvo. Dakle, dragi moji, palo je prvo kupanje, sve duge majice i hlače su odbačene na dno ormara, a usput sam odgledao u komadu i cijelu zadnju sezonu Entouragea. U prijevodu - pun sam energije. Pozitivne. Jebo majku!

Znam da Entourage nije najpametnija serija na svijetu. Kužim i da nekim ljudima gledanje tih zapleta i raspleta nije ni najmanje uzbudljivo. Ali ja ne znam kud bih od sreće svaki puta kada vidim Arija, Dramu i ostatak ekipe u akciji. Jer, ti likovi nisu ništa drugo, nego nevina oda zajedništvu, prijateljstvu i obitelji. Oda bratstvu. Stoga, nekako mi je logično slušati album koji se zove "Brothers", u nadi da će Dan Auerbach i Patrick Carney biti u stanju prenijeti barem dio tog prelijepog osjećaja pripadanja.

Na prvi pogled, naziv albuma možemo shvatiti kao nekakvu izjavu (u biti ne trebamo, ali ako imate višak slobodnog vremena da uopće slušate ovakve bendove i onda pišete o njima za nešto što se zove pot lista - možete) koja bi ukazivala da su danas momci u boljim odnosima nego ikada. Dugo su zajedno, prošli su i kroz lijepa i ružna razdoblja, preživjeli su i potpunu anonimnost i relativnu slavu, a nisu se raspali čak ni nakon što su probali usput nešto sa strane (pri tome ciljam na Auerbachov lanjski solo album).

Nikada sigurniji u čvrstinu veze, Dan i Patrick krenuli su put legendarnog Muscle Shoals studija u Alabami, kako bi ponovo preispitali korijene i snimili novi album. Kojeg su posvetili sebi, ali i svim legendama koje su ostavile traga na njima, poput bluzera Howlin' Wolfa koji je nekada davno iskoristio sličnu foru s omotom na jednom od svojih albuma.

Tako da nova ploča ne da samo posuđuje zvuk od bolje prošlosti, već, eto, čak i ideje. Snimanje u Memphisu tako je dovelo do toga da im materijal bude prožet soulom, funkom i uopće crnačkim duhom tipičnim za glazbu iz toga dijela svijeta, iako su na većini materijala i dalje najbliži engleskim bluzerima s kraja 60-ih tipa Cream ili Free, bendovima koji su sirovi blues spomenutog Zavijajućeg Vuka i Mutne Vode i Ćoravog Limuna ogrnuli apstraktnim idejama Bijeloga Čovjeka, njegovom agresivnošću i sklonošću osvajanju novih prostranstava.

Ideje koje koriste su tako iz malo većeg bazena nego smo navikli, a i zvuk je obogaćen uletima gostujućih instrumenata kao nikada ranije. Naravno, gitara i bubanj su i dalje osnova svega, s tim da je važno reći kako su burazi očito nešto i naučili iz suradnje s Danger Mouseom na prošlom albumu. Ovom prilikom DM svoju jeftinu kozmetiku primjenjuje tek na jednoj pjesmi, što nije loše, jer su tako prethodnu ispeglanu i usporenu ploču zamijenili primjerenijim im sirovim i bržim zvukom. Osim na laganicama, koje više nisu toliko blještave, ali su i dalje omotane napušenom atmosferom karakterističnom za DM produkciju.

(Album je definitivno predug sa skoro sat vremena trajanja, ali, zanimljivo, drugi dio ploče koji je nešto sporiji i u kojem se izmjenjuju prastari momenti - na nekim pjesmama Dan zvuči kao Jack Bruce ili pak neki Motownov izgubljeni singl - s nešto modernijim trippy ritmovima i zvukovima, puno je zahvalniji za slušanje od klasičnog uvoda oslonjenog uglavnom na gitarsku paljbu).

Činjenice govore kako The Black Keys iza sebe imaju već šest albuma. Za jedan, u principu, ne naročito važan bend, to je respekta vrijedna brojka. Ako ćemo analizirati kompletnu im diskografiju, moramo izdvojiti "Rubber Factory" kao vrh njihove rane faze te, bez konkurencije, i dalje njihov najbolji album. Nakon njega su potpisali za jednog renomiranog izdavača kakav je Nonesouch, što je dovelo do toga da se od nečega što je u principu dobra fora pokuša napraviti karijera. Iako im nije najbolje krenulo, s dosadnim "Magic Potionom" koji je najbolje trenutke rane faze pokušao spojiti s trendovskim indie strujanjima, zadnja dva albuma su očiti dokaz da se momci pristojno snalaze u poslovnim vodama.

Novi materijal, dakle, nije ništa specijalno. Međutim, ako ga stavimo u kontekst scene kojoj gravitiraju, zaslužuje slušanje. Jer, ako White Stripes i dalje svakim novim albumom izazivaju pažnju te ako bilo koji snimak Jacka Whitea po defaultu biva proučavan pod povećalom čak i najdebilnijih mainstream medija (tipa domaćih nam dnevnih listova), onda The Black Keys zaslužuju respekt, jer nisu ništa lošiji.

Samo, eto, nisu ni puno bolji. Osim ako nešto već u startu nije bolje samo zato, jer je više za one koji plivaju uzvodno, a manje za papke koji plivaju nizvodno. Ono, možda je moj osjećaj koji kaže da su The Black Keys bolji bend od White Stripesa tek produkt podsvjesne potrebe da se bude protiv. Nemam pojma, ali znam da mi je Pat kao bubnjar sto puta bolji od Meg i da mi Danova bradurina ljepše izgleda od Jackova vampirskog tena. I znam da pokušavaju izvući maksimum iz te šačice ideja koje imaju, te da im uglavnom uspijeva. Što možete čuti i sami ako vam se uopće bude dalo odvajati dragocjeno slobodno vrijeme na preslušavanje nečega što ste ionako negdje već čuli.

www.theblackkeys.com
www.myspace.com/theblackkeys