U manje od godinu dana iz radionice najboljeg benda na svijetu na svjetlo dana izašla su čak četiri albuma. Solo Pattersona Hooda, live, kompilacija rijetkih snimki, te ovaj novi regularan album koji je danas na tapetu. Pisao sam samo o Hoodovom uratku, jer, jebiga, Truckersi nikoga ne zanimaju. Ozbiljno, kod god sam pokušavao širiti njihovo evanđelje uokolo, nailazio bih na zidove i upitnike, zbog čega mi se promoviranje ostalog materijala činilo nepotrebnim. Tko je vjernik, ostat će, tko nije - neće ni postati.

Stoga je u vezi novog albuma pala sljedeća odluka. Idem ja popričati o njemu s jedinim čovjekom za kojega znam da o najboljem bendu na svijetu misli isto - i to bez tih epiteta americane, southern rocka i sličnih - da je najbolji rock bend uopće. Dakle, s Gogom. Ne treba ni spominjati da ovim potezom rješavam sve potencijalne repove - da sam napisao nešto krivo, isti taj Gogo bi me razapeo, a da je on pisao, vjerojatno bismo dobili nova dva sveska "Gričke vještice".

Uglavnom, kako je Gogo jedan od rijetkih ljudi koji spajaju moje dvije najveće strasti, svojevrsni Yin mojoj Sun, palo nam je na pamet napisati osvrt na nove Truckerse kroz prizmu Phoenix Sunsa u eri Stevea Nasha. Pa što ima logičnije od toga, mislite se vi, a ja napominjem da se radi o momčadi koja je odredila moj život jednakom snagom koliko i stihovi Neila Younga; naime, ni sam nisam znao što želim raditi u životu dok jednoga dana nisam ugledao Stevea Nasha kako dribla kroz reket pored viših, težih i snažnijih igrača, te kako dodaje loptu suigračima koristeći nemoguće kutove, nakon čega sam shvatio da želim gledati Stevea Nasha i ništa drugo. Nije neki život, reći ćete vi, ali jebiga, bolje je nego raditi na burzi, živjeti u Boliviji, ili nedajbože biti liberalni demokrat.

LaMario: Ajmo na početku odrediti pravila igre. Da bismo pričali o Truckersima kao Sunsima, moramo ih nekako povezati. A čime bolje nego ovom tvrdnjom - Sunsi su najbolja momčad zadnjih deset godina koja nije osvojila naslov, Truckersi su najbolji bend zadnjih deset godina koji se nije probio u mainstream. Patterson Hood, lider benda i autor većine pjesama, definitivno je Steve Nash. Bez jednog i drugoga ne bi bilo ničega, oni su temelj postojanja svojih organizacija.

Gogo: Oko usporedbe Nasha i Hooda nema zbora, čak imaju i sličnu frizuru. Plus, oboje su angažirani, koriste svaki trenutak za promicanje osviještene spike. Iako Nash vjerojatno ne sluša stari rock ili country, prije Arcade Fire i Shinse. U biti, kad bolje razmislim, Hood bi mogao biti i Mike D'Antoni. Pazi, uz Nasha on je neupitni šef, arhitekt stila. Da nije njegove trenerske filozofije, ne bi bilo ni Nasha, a opet, uvijek je nekako u sjeni kada se priča o Sunsima.

LaMario: Da, uglavnom se spominje kao trener koji nije volio obranu, dok ćeš za Nasha ipak preći preko slične konstatacije i braniti ga kako se radi o pametnom igraču koji zna usmjeriti protivnika gdje želi, koji se zna kretati i pomagati u obrani.

Gogo: Tako je nekako i s Hoodom, čak i mi najveći fanovi radije ističemo pjesme ostalih članova, njegove uglavnom zaboravimo, iako su upravo one kičma svakog albuma.

LaMario: Hm, sad smo u dilemi. Nitko ne zanemaruje doprinos Nasha, odnosno nitko ne može tek tako prijeći preko njega. Ali, ako je Mike D. ipak Hood, tko je Nash? Truckersi nemaju dva takva čovjeka, možda bi to bio Jason Isbell da nije odlučio krenuti u solo karijeru. Isbell je prije Amare Stoudemire, netko tko kada bljesne, skrene svu pažnju na sebe, svi se pitaju: 'Jebote, kako je dobar ovaj tip, što ne igra uvijek ovako', odnosno, 'Što ne sklada više ovakvih pjesama?'.

Gogo: Isbell je Amare i po tome što smo svi mislili da će se Truckersi raspasti kada je napustio bend, a oni su se pokazali jačima nego ikada. Kao i Sunsi u playoffu 2006. - Amare je zbog ozljede propustio cijelu sezonu, nitko ih nije smatrao opasnima, a oni su došli korak do Finala, igrajući najljepšu košarku u eri Stevea Nasha.

LaMario: Istina, samo obzirom da je Amare još uvijek u Sunsima, a Isbella odavno nema, možda je bolje Isbella proglasiti Joeom Johnsonom ili Shawnom Marionom i zaboraviti na njega. Ono, pokazao je fantastičan talent, bio je važan igrač, ali nije mogao živjeti u sjeni Nasha i Amarea, odnosno Hooda i Mikea Cooleyja, pa je otišao svojim putem. Evo, Cooley kao Amare, vječni side-kick, što kažeš?

Gogo: Isbell je prije Johnson, mladi revolveraš koji iz čudnih razloga napusti najbolji tim i onda sam napravi veliku karijeru, iako je jasno da usprkos svoj kvaliteti nije toliko dobar da sam samcat može napraviti all-time klasik, odnosno osvojiti naslov. Marion se ipak raspao nakon odlaska iz Sunsa, više nikome nije važan, dok Isbell snima poprilično dobre ploče. Cooley je definitivno drugi čovjek, tu je od prvog dana, uvijek isporuči 4 odlične stvari. Amare je isto tu od prvog dana, isporuči 20 koševa i 8 skokova. Plus, svi znamo da Amare može, kada hoće, zabiti 35 i imati 14 skokova lakoćom, isto tako Cooley može svake dvije godine snimiti najbolji kantautorski album na svijetu. Samo što baš ni jedan ni drugi to ne žele često.

LaMario: Mene samo muči što jednog cara kao što je Cooley uspoređujemo s papanom poput Amarea, iako se slažem oko toga da oba pate od kurcobolje. Ili tu griješimo, što ako na cijelu stvar gledamo krivo zbog različitog konteksta iz kojeg dolaze? Naime, u Cooleyjevom svijetu nije sramota ne biti ambiciozan, zadovoljiti se s par pjesama godišnje i živjeti u sjeni Hooda. Ali u svijetu sporta, nekako je tragično što Amare taj talent koji ima ne koristi, osim kada treba zaraditi novi ugovor, kao ove sezone. Zanimljivo kako sada bez problema hvata dvoznamenkasti broj skokova svaku večer.

Gogo: Ma ni Cooley vjerojatno uopće nije bio na faksu, a ako je i bio, vjerojatno se samo uokolo opijao bez odlazaka na predavanja. Mislim da smo ovo pogodili. I da, Shonna Tucker je Boris Diaw.

LaMario: Zato što su oboje pičkice?

Gogo: I to, a i oboje imaju problema s održavanjem idealne težine. Ono, Boris i Shonna su pouzdani sporedni igrači koji daju ono što se od njih traži, bljesnu tako da ti daju misliti kako bi bilo kada bi imali važnije role. Plus, Boris je taj koji je uskočio na parket i nosio momčad u sezoni bez Amarea, a nešto slično je napravila i Shonna nakon odlaska Isbella, ponijela je teret s nekoliko autorskih pjesama i pomogla da "Brighter Than Creation's Dark" bude možda i najbolji DBT album.

LaMario: Onda hajdemo definirati pravila do kraja, ako mislimo napisati nešto i o novom albumu. Hood i Cooley su Nash i Stoudemire, tu su od prvog dana i temelji su svega. Sve ostale, pa i Shonnu, odredit ćemo po albumu. Dakle, jedan album predstavlja jednu sezonu. Pa, nakon nekoliko desetaka slušanja, što ti se čini kako novi album, osmi po redu, stoji u odnosu na prijašnje? Pazi, imamo 8 albuma, a samo 6 Nashovih sezona. S tim da se, nadam se, oboje slažemo da nijedan album Truckersa nije tako očajan kao što je bila sezona 08-09 sa Shaqom u momčadi.

Gogo: Apsolutno paše to da uloge vrludaju od albuma do albuma, osim Nasha/Hooda, jer stvarno je nemoguće povući izravne i jednoznačne paralele. Tako je i u životu, nekad si važniji, nekad ne, nekad aktivniji, nekad pasivniji. Plus, rosteri se mijenjaju, a bogami i postave Truckersa. Okej, sve skupa nam to ostavlja 5 sezona na raspolaganju.

LaMario: Dva vrha DBT diskografije su "Southern Rock Opera" i spomenuti "BTCD". Sezona 05-06 je ''BTCD'', zbog činjenice da su bez tako važnog igrača kakav je Amare odigrali fantastično. Znam, znam, u ovom slučaju Cooley ne može biti Amare, što mi malo narušava koncepciju po kojoj je on ipak desna ruka Hoodu, ali napravimo iznimku i recimo da je za tu sezonu Cooley postao Matrix Marion - bez Amarea/Isbella koji je bio ozlijeđen/nije još bio u bendu, uz pomoć Diawa/Shonne, ponio je veći teret nego ikada. I onda je nakon te sezone Matrix opet pao u sjenu jer se vratio Amare, te je Cooley opet preuzeo njegovu ulogu. Jel ovo OK? OK. (Ovo postaje k'o "Lost" - i da, ovo je već druga referenca na isti). ''SRO'' je pak sezona 06-07, igrali su najbolju košarku u najboljem sastavu, i ostavili su iza sebe onu bolesno uzbudljivo seriju sa Spursima (Nashov krvavi nos, Horryjev bodycheck, suspenzija Diawa i Amarea zbog napuštanja klupe). Mislim, tamo je bilo toliko toga vrijednog sjećanja da se jedino može usporediti s neviđenim nizom vrhunskih pjesama kakav imamo na "SRO".

Gogo: I ja bih još dodao da je regularna sezona "Act I", dakle prvi disk, koji ima super stvari, ali koji je ipak inferioran "Actu II", koji je brutalan, sami klasik do klasika koji dižu cijelu priču na nedostižne vrhunce. Tako nekako je playoff, iako je za Sunse trajao samo dvije runde, podigao i ukupni nivo regularne sezone, što je izgledalo neizvedivo. I neka, na tome drugom disku sjajan je spoj životnog slavlja i osjećaja rezignacije, baš kao što sam i ja bio potpuno u kurcu kad su Sunsi ispali, ali i ponosan, jer sam dobio definitivnu potvrdu kako su najbolji nakon neprikosnovenih Spursa. Jebote, sjećam se kako sam u pet ujutro na Yahoovom playcountu pratio petu tekmu, Matrixovo prvo poluvrijeme iz snova, i na kraju onaj gorki poraz 88-85.

LaMario: Sezona 04-05 nek bude "Decoration Day", zbog pojave Isbella, odnosno rođenja Joea Johnsona kao vrhunskog košarkaša. Sezona 07-08 donosi nam prve probleme u momčadi, Matrixov odlazak, dolazak Shaqa. Znači, nekakva prijelazna sezona, uostalom, na kraju odlazi i D'Antoni. Koji nam od preostalih 5 albuma, ako uključimo i novi, vuče paralele s tom sezonom? Koje da odbacimo?

Gogo: Prestrogo je reći da nešto odbacujemo, jednostavno nema mjesta za sve, a "Gangstabilly" i "Pizza Deliverance" su ionako zapravo treninzi, odnosno ljetne lige. Jako mi je žao "The Dirty South", koji mi je jedan od omiljenih, ali ne mogu mu naći paralelu, osim da neku od ovih već postavljenih ne izokrenemo, što bi tek dovelo do nove reference na "Lost". Ostavimo ta tri albuma bez ekvivalenta. Po meni je sezona 07-08 "A Blessing And A Curse" - dobar album, bez dvojbe, ali više zbog iskazanog potencijala kako Truckersi mogu napraviti odličnu ploču s manje svoje očekivane južnjačke prtljage, nego zbog toga što je to stvarno tako ispalo. Bilo je blizu, za još jednu veliku Cooleyjevu pjesmu ili jednu prosječnu manje, kao što su i Sunsi ostali korak kratki baš za onu Duncanovu tricu na kraju prve utakmice. I iako je Isbell tu još bio član benda, iz kasnije je perspektive postalo vidljivo kako je već bio na izlaznim vratima, tako da je to ta promjena usred sezone.

LaMario: Može, što nam praktički ostavlja trenutnu sezonu i trenutni album. I znaš što, iako sam album poslušao tek nekoliko puta, mislim da si odgovaraju savršeno. Svi smo digli ruke od Sunsa, ja sam sumnjao da uopće mogu u playoff, a oni opet briljiraju. Tako i ovi Truckersi, misliš se da je konačno došlo vrijeme za neki osrednji album, kad ono - rasturačina. Prve dvije Hoodove pjesme su hall of fame materijal, kao Nashov nikad bolji šut za tricu ili sulude utakmice sa 20-ak asista. Pa onda treća stvar, Cooleyev instant klasik koji podsjeća na neku monstruoznu Amareovu tekmu s 40 koševa i 15 skokova.

Gogo: Pa to je to, aktualna sezona je aktualan album. "The Big To-Do" ima manjak sastojaka iz južnjačke kuhinje, album je više melodičan, ala Petty, taj soj američke radiofonije. Isto tako su se Sunsi prilagodili malo klasičnijoj košarci, ostaju vjerni igri s pravom peticom (Robin Lopez), imaju čak i obrambenog specijalca (Jared Dudley), a rezultati su iznad očekivanja, smatram da čak ni u playoffu nisu prolaznici. Malo je klizavo to što se od Sunsa nije očekivao ovakav rezultat, dok u Truckerse nikad nisam sumnjao ni najmanje. Ali, priznajem, očekivao sam malo manje moćan album, kao nekakav odmor nakon vrhunca karijere s "BTCD". A kad ono "The Big To-Do" je baš sjajan, klizi i udara. Neće nimalo promijenit status benda nabolje (ostat će zanemareni) ni nagore (super je album za fanove), kao što ni ova sezona, na kraju krajeva, neće promijeniti status Sunsa - prvaci neće biti, ali opet imam razloga gledat ih s guštom i navijat za njih.

LaMario: Hood i Cooley su ovdje definitivno Nash i Amare, funkcioniraju sjajno. Sad treba nać ulogu Shonni, Johnu Neffu koji je stigao kao zamjena za Isbella i preuzeo treću gitaru, te prije svega nekog poštenog za Brada Morgana, čovjeka koji je iza bubnjeva još od "SRO". Po stažu to može biti samo Leandro Barbosa, ali Barbosa mi nema tu smirujuću prisutnost, plus Morgan je čovjek iz sjene, a Leandro je ipak u prvom planu. Ono, kada je zdrav i igra punom snagom, itekako se primijeti koliko je bitan momčadi.

Gogo: Prvo, Shonna je definitivno Dudley! Isto je malo chubby, ali i pravi maher igrač zadatka, može zasjat tricama - kao ona na svoje dvije prekrasne pisme, od kojih mi je "(It's Gonna Be) I Told You So" neodoljiva, a i novi je girl-group element benda, baš kao što je Dudleyjev hustle originalan u igri Sunsa. Da ne govorim kako može i igrat prljavu obranu kao nekada Raja Bell, odnosno držat ritam kao bas gitara u grupi. Isto tako, Neff je Barbosa, već veteran, odličan igrač, ali igrač bez kojega se može - kada ga nema baš se i ne primijeti, a kad ga ima - briljira. Ono, kakav bi to bio zvučni zid da nema treće gitare. Što nam ostavlja Granta Hilla kao Morgana, iskusni veteran koji ne griješi, koji ekipu drži na okupu učinkom koji se ne vidi u brojkama.

LaMario: Onda dva dodana člana za ovaj album, Jay Gonzalez i David Barbe, mogu biti samo Jason Richardson i Channing Frye. Gonzalez je zamjena za legendu Spoonera Oldhama koji je na prethodnom albumu bio zadužen za sve vrste instrumenata s tipkama, dakle čovjek zadužen da dodatno podeblja zvuk. Na sličan način je za male pare doveden Frye, samo da pomogne u šutu izvana, iako su u trenutku potpisivanja ugovora znali da im neće donijeti ni skokove ni obranu koji su im bili puno potrebniji. Barbe je studijski plaćenik, isto kao što je i Richardson ultimativni NBA plaćenik. Čovjek koji skuplja koševe, odlično izgleda na papiru, ali, u biti, da se zamijeniti jednim telefonskim pozivom.

Gogo: Iskreno, nisam mislio da ćemo naći ovoliko dodirnih točaka, ali kad bolje pogledam ovu kobasicu od razgovora iza nas, baš sam zadovoljan. Ipak me najviše fascinira ta neuništiva povezanost Amarea i Nasha, svi ti alley-oopovi, igra dva na dva dovedena do savršenstva. Hood i dalje predvodi i vokalno i primjerom, napisao je nekoliko moćnih refrena i rifova, a Cooley potvrđuje svoj 'amareizam' - kruži priča kako nije napisao dovoljno pjesama, pa je, kad su skužili da im fali jedna prvorazredna, sjeo i napisao "Birthday Boy", po meni vrh albuma, baš kao što Amare sada, nakon što su završile tradicionalne priče o odlasku iz kluba, opet nosi igru u napadu.

LaMario: Samo da se zna, Amare nosi napad i skače da bi zaradio novih 60 milijuna. Cooley ipak ima malo drugačije motive. Uglavnom, mogli bismo lagano i zaključiti ovu raspravu namijenjenu mnogobrojnim fanovima košarke i Truckersa u Hrvatskoj i dijaspori. Ukratko, ja sam prezadovoljan. Daj mi Truckerse, daj mi Sunse, daj mi stvari koje su provjereno dobre i daj mi ih u neograničenim količinama. Amen.

Gogo: Jedan mudar čovjek jednom je rekao kako je rock 'n' roll isto što i pick 'n' roll. Potpuna osnova, abeceda, avangardisti seru da je dosadna, ali brate, kad imaš nekoga da odigra/odsvira kako triba, onda je to umjetnost. Koja završava ili zakucavanjem ili refrenčinom! Amare ove sezone zakucava kao u najboljim danima, a teško da će uskoro naići album s brojnijim i boljim refrenima od "The Big To-Do".

nba.com/suns/index.html
www.drivebytruckers.com
myspace.com/drivebytruckers