Najlakše bi bilo glazbene težnje Davida Lyncha odbaciti kao preseravanje ishlapjelog, pretencioznog filmskog redatelja i reći “nitko ovo ne bi slušao da na naslovnici ne piše njegovo ime”. Bilo bi to istovremeno i strašno nepravedno i prilično bedasto.

Glazbeni pokušaji raznih zvijezda iz svijeta filma zaista nisu ništa novo i najčešće rezultiraju užasnim albumima i debaklima (čast iznimkama). Ipak, od svih tih pokušaja Davida Lyncha razlikuje to što mu glazba nije još samo nešto za isprobati sa strane već predstavlja paralelni svijet i jednako vrijedni način izražavanja svega onoga što njegove filmove čini posebnima i fascinantnima. Hugh Laurie ima solidne pokušaje u glazbi iza sebe, ali kakve veze ima glazba kojom se bavi s njegovim ulogama? Skoro nikakve, ali zato je ono što stvara, svira i pjeva David Lynch itekako povezano s njegovim filmskim uradcima. Sudeći po raznovrsnosti i kvaliteti ideja koje gura kroz svoju glazbu, čini se da je glasina o tome da nije snimio film 7 godina jer se nalazi u kreativnoj krizi samo to, glasina. Vjerojatnijim mi se čini da jednostavno nema zainteresiranih filmskih studija (čitaj: novaca) za takav poduhvat. Produciranje glazbe ipak je puno jeftiniji sport s gotovo podjednako zanimljivim rezultatima.

Novi je album za razliku od njegova solo-prvijenca, albuma “Crazy Clown Time”, prilično usmjereniji i stilski koherentniji. Sve pjesme na albumu napisao je, odsvirao (gitara, bubnjevi, sintesajzeri i druga elektronika) i otpjevao sam Lynch uz pomoć Deana Hurleyja, inače majstora zvuka na filmu “Inland Empire”. Kako i sam Lynch kaže, riječ je o jednoj modernoj viziji bluesa prožetoj elektronikom i nekim njemu svojstvenim ekscentričnostima (jezivi zvukovi, šaptovi, itd.). Nažalost, tranzicijom u nešto tradicionalniji izričaj, izgubilo se i na inventivnosti, intenzivnosti i “hrabrosti” s prvog albuma pa ovaj zvuči relativno generičnije. Osjećaj klaustrofobičnosti i općenito mračna atmosfera nešto su ublaženi. Ako je “Crazy Clown Time” glazbena varijanta “Inland Empirea”, onda je “The Big Dream” više “Blue Velvet”. Naravno, najveći “hit” nastaje gostovanjem Lykke Li na pjesmi “Waiting Here”, ali nekako bi se baš ta pjesma mogla naći i na nekom drugom albumu, recimo na “This Train” Lyncheve navodne muze Chryste Bell. Ostatak je skladbi ujednačene kvalitete i atmosfere te je prilično jasno da su... linčevske. Posebno su upečatljive “The Line It Curves” zbog zanimljiva spoja teksta i zamamnih ambijentalnih elemenata u glazbi i “Wishing Well” zbog dobro uklopljenih značajki trip-hopa.

Nešto što se često zamjera Lynchu jesu njegov distorzirani, sintetički (vocoder) vokal i nazalni glas koji će mnogima zasmetati. Vokali možda nisu savršeni, djeluju gotovo ironično, ali upravo to daje i neku posebnu notu i specifičnost pjesmama. Mogla su sve pjesme besprijekorno otpjevati Lykke Li ili Chrysta Bell, ali tada to više ne bi bio Lynchev album kao što ni Primus ne bi bio Primus bez sličnog vokalnog stila Lesa Claypoola.

Lynchevi aduti koje je profilirao kroz filmski opus, poput talenta za nadrealnost i stvaranje upečatljivih atmosfera, probijaju se i kroz skladbe i zapravo iz osrednjosti izvlače njegove solidne skladateljske sposobnosti. Tijekom slušanja albuma postaje jasno i da je na Lyncha snažno utjecao njegov dugogodišnji suradnik Angelo Badalamenti pa bi se album vrlo lako mogao svidjeti i svima koji su voljeli Badalamentijeve soundtrackove Lynchevih filmova.

Zbog svega navedenoga, album stvarno djeluje kao logični nastavak na teme kojima se Lynch bavi u svojim filmovima, a vrlo bi lako mogao biti i soundtrackom nekom od njih. Pjesme se čine poput ekstenzija i ekspanzija njegova unutarnjeg svijeta, svaka pjesma nudi malu refleksiju i uvid u neke čudne, apsurdne živote kakvima se inače bave Lynchevi filmovi. Kod slušanja albuma teško je oteti se vizualiziranju estetike linčevske mizanscene, boja i likova iz filmova. Svaka pjesma na albumu kao da predstavlja jednu kratku priču, jedan kratkiš.

Istovremeno je neizbježno pitanje vrijedi li ovaj album zaista sam za sebe ako ga izuzmemo iz konteksta Lynchevih ostalih radova? Vrijedi. Album nije remek-djelo, nije nevjerojatno revolucionaran niti će biti utjecajan poput nekih njegovih filmskih uradaka, ali je istovremeno vrlo dobar, atmosferičan album koji uspijeva potaknuti emocije kod slušatelja točno onako kako je to Lynch zamislio.

Album će teško izbjeći promatranje kroz prizmu Lynchevih ostalih radova i vjerojatno će biti obilježen stigmom “još jedan album filmaša”. Šteta jer album nije samo za Lyncheve fanove već zbilja nudi i zanimljivu, vrijednu glazbu za sve one koji će se potruditi pogledati onkraj određenih predrasuda o tome tko je tu “umjetnik”, “glazbenik” ili “filmaš”.

davidlynch.com