Kada su se početkom ove godine na koncertnim merch-štandovima pojavile bijele majice s fino dizajniranim motivom tri nacrtane djevojke i natpisom (The) Better Girls, iskusnim detektivima zagrebačke nezavisne scene nije trebalo previše za razotkriti kako iza tajanstvenoga odjevnog predmeta stoji bend (The) Lesser Men, koji je tek koji mjesec prije toga bio objavio jedan od ponajboljih hrvatskih albuma svih vremena, 'Vacation Freeze'. Tragova i dokaza je bilo napretek; od izdajničkog stavljanja člana the u zagrade preko značenjski kompatibilnih poruka do prekrivanja očiju djevojaka natpisom, podudarno dizajnu spomenutoga debitantskog albuma. A ako je ponetko još i sumnjao, razuvjerila ga je činjenica da se s tim majicama susreo upravo na štandovima koncertnih promocija (The) Lesser Men u Osijeku i Zagrebu, pa bi koincidencija, jel, ipak bila nevjerojatna. Vrlo se brzo, međutim, počelo šuškati kako nije riječ tek o specifičnoj vrsti suvenira namijenjenog samo upućenima, nego i o najavi novoga bendovog projekta, naznačenog izborom obrada koje su svirali na svojim koncertima. Za moj ukus možda malčice previše sklon različitim konceptima – što se zorno primijetilo na nastupu na ovogodišnjem SuperUhu, kada je bend predstavio triput, prvo kao (The) Lesser Men pa kao (The) Better Girls pa onda ponovno kao (The) Lesser Men – očekivao sam da bi frontmen benda Baso zavrzlamu mogao koristiti tek kao određeni koncertni začin, no sasvim svježi eponimni EP objavljen pod tim novim, odnosno drugim, imenom pokazuje kako se i taj pomalo zbunjujući koncept logično i prilično zanimljivo izgurao do kraja.

(The) Better Girls su, tako, alter-ego benda (The) Lesser Men, sastavljen od iste trojice dosadašnjih članova (Baso, basist Denis, bubnjar Branac), ali koji si je novo ime nadjenuo kako bi se okušao u izvođenju tuđih pjesama, generacijskih favorita članova benda iz vremena u kojemu su se prvi put u potpunosti zaljubljivali u muziku i život. Slično onome kako se svirački trojac R.E.M. s legendarnim i neprežaljenim Warrenom Zevonom svojedobno bio udružio u bend Hindu Love Gods s ciljem sviranja starih blues pjesama, tako su se Lesseri prihvatili indie-rock klasika i kultova iz (pretežno) prve polovice devedesetih, imenom otkrivajući unificirajući koncept, kako su ga sami opisali, andro-feminističkih, pojednostavljenih verzija klasika koje su otpjevale ženske izvođačice. Naglasak je stavljen na pjevanje iz razloga što su dvije od tih pjesama napisali muškarci za bendove u kojima pjevaju žene, 'U mraku' omiljenih pop-pankera Oružjem protivu otmičara te 'Blue Flower' njemačko-britanske grupe Slapp Happy iz sedamdesetih godina, duhovnih, programskih, a donekle i zvukovnih prethodnika Stereolab, ali čiju su pjesmu zapravo preuzeli od Mazzy Star, koji su je bili obradili na svojem debiju 'She Hangs Brightly' iz 1990. godine. U jednom od koncertnih izvještaja bio sam se žalio kako mi je memorija toliko slaba da 'Blue Flower' u izvedbi Lessera nisam bio prepoznao, čemu sad pridodajem i sram što do prije nekoliko mjeseci nisam imao pojma kako nije riječ o originalu Mazzy Star nego o arheološkoj avant-pop iskopini. I sveznalice imaju rupa.

Igrom slučaja, te dvije pjesme koje ponešto odudaraju autorstvom i vremenom nastanka ('U mraku' su nešto malo kasnije devedesete) (The) Better Girls su odsvirali najvjernije izvornicima, odnosno, u slučaju 'Blue Flower', svojemu vlastitom izvoru garažne psihodelije Mazzy Star koju su žešćom svirkom izveli na vrelo sunce. U tome su ključu relativno očekivanoga punokrvnoga bendovskog pankeriziranja odabranog materijala, a koji se svojim unutarnjim stilskim dijapazonom skladno nastavlja na raspon predstavljen na autorskom debiju, izvedene i ostale tri pjesme, sve redom prekrasni totemi najmoćnijih indie-rock kantautorica devedesetih, sve redom prvi put objavljene '93/'94, sezone kada su često punile minutažu 120 Minutes i sličnih emisija. Najviše je nabildana 'Beestung', pjesma s predivnog i prebolnog albuma 'Hips And Makers' Kristin Hersh, iz klavirskog puzanja kišnih kapi po prozorskom staklu prevedena u nervozno zujanje zaglavljene pčele iz naslova pjesme, koja nakon uboda ne zna gdje bi. U 'Man-Size' PJ Harvey su upalili svjetla i pojačali glasnoću, gotovo u cijelosti zadržavši njezin nelagodni intenzitet, dok su meni osobno najljepši posao, kako izborom nevjerojatno mi drage pjesme tako i odličnom verzijom, odradili s manje poznatom 'You Make Me Want To Wear Dresses' prekrasne Lise Germano. Moram se raspitati ima li njezin stih wide, wide open spaces ikakve direktne veze s naslovom kompilacije 'Wide Open Space' grupe Jennifer's Band, pripadnika familije My Room Records, za koju je, naravno, objavljen i ovaj EP. Gušt kojim (The) Better Girls sviraju svaku od ovih pjesama ne može se prečuti, ali dojma sam da im je upravo 'You Make Me Want To Wear Dresses' najviše pripala, pa je prava šteta što jedino nju nisu izveli ovog ljeta u Šibeniku. Nadam se da će večeras, 25. studenoga u Vintage Industrial Baru, na prvome koncertu najavljenom baš pod ovim imenom benda, tu pogrešku ispraviti.

Osim znakovitošću obaju imena ovoga jednog benda, te jednako signalnim izborom pjesama isključivo ženskih vokala – što je izvedbom 'Tuff Gnarl' Sonic Youth tradicija prekinuta na posljednjemu koncertu (The) Lesser Men – mislim da jasnoću svoju temeljne poruke bend nije ni pokušao dodatno proširiti ili interpretirati konkretnim izborom točno ovih pjesama. Odnosno, dovoljna je puka činjenica da bend sastavljen isključivo od muškaraca kao svoje najdraže najnormalnije svira i pjesme koje žensko-muške odnose preispituju iz perspektive nezadovoljnih žena, a da uopće nema ni potrebu ni razloga prilagođavati materijal. Doduše, površinsko nerazlikovanje spolova i rodova u engleskom jeziku u stihovima o haljinama i kožnatim čizmama s visokom petom interpretaciju svakako može pomalo pomaknuti, ali rokerska ih galama uvelike nadjačava, pa se osim u 'U mraku' teško i može primijetiti o čemu pjesme govore. Upravo zbog te pjesme vrijedi nabaviti fizičko izdanje (prelijep efektan omot, ali se otvara na pogrešnu stranu) na Bandcampu besplatnog EP-ja, jer je u njoj poslije bendovske verzije skrivena i njezina druga varijanta. Klavirsko izvođenje u žamoru kakvog vrtića ili dječjeg rođendana pjeva, čini mi se, Denisova supruga Natalija, koja je svojim slatkim bekvokalima 'Vacation Freeze' podigla za barem razinu više i koji inače jako nedostaju na ostatku ovog izdanja.

No, prigovoriti to ili povremenu podrumsku šupljikavost zvuka ovom EP-ju nema nikakvog smisla, jer se prije svega radi o niskoprofilnome jednokratnom (?) čišćenju sistema, zabavljanju kroz vraćanje dugova formativnim momentima iz prošlosti muzičkih fanatika. Istu su stvar, s podjednako dirljivim rezultatima, ali obrađujući pjesme muških izvođača, nedavno napravili i sjajni novi filadelfijski rokeri Beach Slang svojim EP-mixtapeom 'Here, I Made This For You!', na kojem se ističu verzije 'Anything, Anything' Dramarame te 'A Million Miles Away' The Plimsoulsa, koju su umalo otprašili bolje i od naših upokojenih Vex And The Voxtones. Barem sve dok Vexov novi bend Thee Melomen ne objavi već, koliko znam, zgotovljen EP, '(The) Better Girls' će ostati najslađi ovogodišnji domaći EP – što je forma i inače namijenjena opuštenim momentima u životu sladokusaca – makar riječ i bila samo o radnoj pauzi prije sljedećega koraka glavnog benda. Kao takvu, možda ju jest pretjerano doživljavati ozbiljnije od ugodne pozadine vrijedne nekolicine slušanja, ali teško da sam si mogao priuštiti propustiti još jednu priliku da mi se prigovori sukob interesa zbog redovitih recenziranja muzike proširene obitelji My Room Recordsa i Noisy Nighta. Najbolji su, šta da radim.