Ovaj osvrt je pisan tijekom prvog dana March Madnessa. Za vrijeme njegovog nastajanja četiri utakmice za redom su završile s jednim do dva koša razlike. Autor osvrta u isto je vrijeme na televiziji, laptopu i monitoru paralelno pratio barem tri utakmice. Stoga se nada da će cijenjeni čitatelji oprostiti literarni stil koji nalikuje dopisu HDZ-ovog ogranka u Kistanjama.

Iza ovog projekta nazvanog po sportu (koji to nije), kriju se Scott McCaughey i Steve Wynn. Dvije legende rocka zapadne obale (koje to nisu), majstori koji su radom u svojim matičnim bendovima obilježili zvuk jednog doba (posebice Wynn, koji je sa svojim Sindikatom Snova stvarno pomogao udariti temelje modernom američkom pop-rocku uvevši na velika vrata zveckave gitare, psihodeličnu atmosferu i folk melodije, danas sve redom standarde), u slobodno vrijeme su i ljubitelji baseballa, što ih je navelo da rade bilo što kako ne bi spavali dok "gledaju" svoj omiljeni sport.

Kako su odlučili da njih dvojica ostaju na gitarama i da će se pobrinuti za skladanje, još je samo trebalo okupiti ritam sekciju koja će ih pratiti u studiju. Naravno, Scott je odmah nazvao Petera Bucka koji očito u životu nema ništa pametnije za raditi nego svirati u McCaugheyevim bendovima (ovo je već treći, tu su još Young Fresh Fellows i Minus 5, u kojem prva gitara R.E.M. i jedan od najutjecajnijih glazbenika svih vremena vjerno prati svog prijatelja) te se prihvatio basa, a bubanj je završio u rukama još jedne ovisnice o baseballu, Linde Pitmon, dugogodišnje Wynnove suradnice i supruge.

Prvi album koji su objavili prije tri godine prelako bi bilo opisati sljedećim riječima - radi se o ploči dosadnoj poput teme o kojoj govori. Kad bi to bila istina. Naime, baseball uopće nije dosadan, samo mu treba posvetiti pažnju. Što je svojevrsna kvaka 22 - ako mu posvetiš pažnju, umrijet ćeš od dosade i nikada nećeš imati vremena uživati u njemu. Sport je to iz jednog drugog vremena, totalno drugačiji od svega što se veže uz današnje društvo spektakla. I to mu je valjda jedini plus, što u vrijeme kada prolaze stvari koje igraju samo na prvu loptu, stvari koje traže minimum vaše duše, baseball traži potpunu predanost.

Sama glazba koju izvode po ničemu se ne razlikuje od onoga što rade inače u drugim projektima, ali poanta svega su pjesme koje su praktički osvrti na povijest jedne igre koju autori očito fanatično obožavaju. Samo, ma kako lijepo bilo naučiti nešto o baseballu, nije dobro kada je obrazovni moment jedina vrijednost nečega što bi prvo trebalo biti kompletan glazbeni uradak. Kada makneš na stranu priče, ostaješ sa već dobro poznatim zvukom i neinspiriranom izvedbom.

Doduše, drugi nastavak nudi nešto bolju realizaciju ideje. Kao prvo, odlučili su proširiti tematiku te su se s povijesnih lekcija pomakli i prema trenutnoj situaciji u baseballu. Zatim su odlučili snimiti i poneku navijačku pjesmu, a usput su tijekom cijele sezone na ESPN-u nudili besplatno stvari kojima su komentirali događanja u skoro pa realnom vremenu. Šteta što ovaj album ne sadrži još veći dio toga, nazovimo ga tako, blogerskog duha.

Iako ga ima - stvar "Panda and the Freak" posvećena je dvojici glavnih igrača svježih prvaka San Francisco Giantsa, inače momčadi za koju McCaughey navija. Nije Scott zaboravio ni svoje lokalne Seattle Marinerse, točnije njihovog ponajboljeg igrača Ichira Suzukia kojemu je posvetio pjesmu "Ichiro Goes To The Moon". Stvari su simpatične, ali teško ih je opisati kao išta više od tipične Young Fresh Fellows zezancije.

U biti, čak i oni McCaugheyevi trenutci u kojima biva nešto ozbiljniji i introspektivniji, prisjećajući se junaka svoje mladosti, ne zvuče ništa bolje od prosječne b-strane nekakvog Minus 5 singla. Wynnove stvari pak zvuče mrtvo ozbiljno kao i sve ostalo što je čovjek izbacio zadnjih 20-ak godina, a to definitivno nije dobar znak. Rekli bi da se Wynn malo preozbiljno shvaća, jer čak i tematski ne odstupa previše od ranije zacrtane namjere da kopa po povijesnim knjigama i vlastitom djetinjstvu.

Jedan nešto življi trenutak definitivno je gostovanje Craiga Finna koji naravno pjeva o svojim Minnesota Twinsima. Daleko je ovo od Hold Steady klasika, ali diže atmosferu jednog poprilično ravnog albuma. Plus, stvar je itekako aktualna i slavi trenutnu momčad te nema sumnje kako će je navijači Twinsa čuti svako malo na stadionu. Ono, može ti i gore biti u životu nego da ti u pauzi utakmice puštaju Finna.

Ima tu još gostiju, pa tako Ben Gibbard (Death Cab For Cutie) i Ira Kaplan (Yo La Tengo) posuđuju vokal, a članovi Decemberista instrumente na nekim pjesmama. Možda bi sve skupa bilo bolje da su ih zamolili da im napišu po pjesmu o svojim omiljenim klubovima jer bi album tako definitivno dobio na zanimljivosti.

Ovako, kao i prvi svezak, i ovaj novi dio priče o baseballu nije ništa drugo nego dobra fora. U kojoj svi uključeni vjerovatno uživaju, baveći se i na ovaj način svojim hobijem, ali u kojoj bilo tko van tog kruga može pronaći malo toga za sebe. U velikoj slici ove pjesme definitivno nemaju što tražiti u vrhu opusa ovih autora, a u vlastitom kontekstu mogu biti zanimljive samo fanaticima sporta koji će u tekstovima pronaći "poznate" likove i motive.

Nije problem što je ovo projekt, već je problem što ovo uopće nije bend. Svi ovi uključeni ljudi imaju milijun poslova sa strane, ali kao da nekako namjerno pribjegavaju ovakvim potezima koji sa sobom ne donose nikakvu odgovornost. Ono, van ovoga svijeta postoji karijera u kojoj se moraš dokazivati da bi zaradio nešto za život, a ovdje ti, kao i kada upališ TV za pogledati tekmu, ne ostaje ništa drugo nego ispucati višak energije.

Taj pristup bez odgovornosti nije nužno loš, posebice zvuči kao nešto poprilično lijepo ako se zovete Wynn ili McCaughey, ali ako ste potencijalni slušatelj čini vam se kao da je cijela stvar operirana od ikakve ambicije da bude što bolje odrađena, ambicije koja bi u biloj kojoj drugoj situaciji tu bila po defaultu.

A onda opet, teško je nekoga tko snimi dva albuma o svojoj omiljenoj igri i pri tome ispiše gomile teksta bližeg esejistici nego poeziji proglasiti neozbiljnim. Možda je, bez obzira na svu simboliku, ipak u pitanju nešto puno jednostavnije. Činjenica je kako je McCaughey uvijek neambiciozan i isti te kako je Wynn uglavnom dosadan i nezanimljiv. Tako da možemo reći kako je ovaj projekt, ma kako primamljivo možda zvučao na idejnoj razini, tek još jedan prilog toj tvrdnji o općoj osrednjosti autora koji stoje iza njega.

www.myspace.com/thebaseballproject
www.thebaseballproject.bandcamp.com/album/broadside-ballads
www.stevewynn.net
www.universaltrendsetter.org