Već mi je pomalo neugodno pisati o Analog Africa izdanjima. Još tamo od "Legends Of Benin" kompilacije, na pot listinim stranicama mogli ste redovno pratiti sve što je ova mala izdavačka kuća objavila, a svaka recenzija je takoreći izgledala isto: 'ne mogu vjerovati da je ovako blago do sada bilo skriveno širom aspektu slušatelja, Samy Ben Redjeb (vlasnik Analog Africe, jelte) je totalni genijalac, ovo je zakon, u Africi je izmišljena glazba, jebeš sve - treba ići u Afriku i plesati...'

Zvuči kao jebena reklama i da se ovakvi hvalospjevi ponavljaju i za neke druge izdavače, čak bih i sam posumnjao da se nalazim na nekim platnim listama i da se iza entuzijazmom pokrenute i održavane internetske stranice u stvari krije ogromna mašinerija za pranje love koja bi posramila i Fimi mediju.

No, hvalospjeva za druge izdavačke kuće nema, odnosno u puno su manjoj mjeri izražene nego je to slučaj s Analog Africom. A razlog je jednostavan - Samy Ben Redjeb jeste genijalac. Ili je jednostavno imao sreće pa se na vrijeme otputio u Afriku, kopao po zaboravljenim skladištima vinila, iskopao nevjerojatne stvari prije drugih i dobio prava za njihovo objavljivanje. Bilo kako bilo, Analog Africa nastavlja s odličnim izdanjima u svom, sada već uobičajenom, ritmu jednog do dva albuma godišnje.

Najnovije Redjebovo 'dijete' je kompilacija grupe Le Super Borgou De Parakou (ili Orchestre Super Bourgou, kako su ih također nazivali), još jednog beninskog čuda. "The Bariba Sound" predstavlja materijale prvotno objavljene između 1970. i 1976. godine što je očigledno bilo zlatno razdoblje ta beninsku glazbu jer smo u posljednje vrijeme imali priliku upoznati se s velikim brojem glazbenika koji su stvarali u Beninu u tom razdoblju.

Za razliku od Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou, sada već proslavljenog beninskog benda s kojim je nemoguće ne provući paralelu slušajući ovaj album, Le Super Borgou De Parakou se ne pomažu brass sekcijom već su uglavnom naslonjeni na gitarski zvuk, orgulje i tradicijske udaraljke. Bourgou svoj afro-funk sviraju na nešto drugačiji način nego to Poly-Rythmo izvodi - sve je poprilično smirenije, zvuk gitare je dosta 'prozračniji', a povezanost s tradicijskim ritmovima često i izraženija. Čut ćete na ovom albumu funk i rock, pa i tragove bluesa, ali će vam puno jasnija biti povezanost afričkih s calypso ili drugim južnoameričkim, odnosno karipskim ritmovima.

Le Super Borgou De Parakou plivaju po svojoj glazbi lakoćom spajajući 'zapadnjačke' ritmove (navodnici su tu jer, je li, ne postoje zapadnjački ritmovi - svi su oni došli iz Afrike. Tako barem kažu pot listine recenzije Analog Africa izdanja) s ritmovima naroda Bariba. Sve zvuči kao da su pjesme napisane bez nekog prevelikog truda, kao da su Moussa Mama (pokretač benda) i ekipa došli na stage/u garažu/na ulicu, uzeli instrumente i krenuli sa svirkom vodeći se onom maksimom da će završiti tamo gdje ih osjećaj odvede. I baš zbog toga je teško izbjeći osjećaj zadovoljstva kada slušaš ovu grupu.

Ovi Beninci savršeno pristaju uz proljeće koje se sve više pretvara u ljeto. Dok u predvečerje rekapitulirate dan ili se pripremate za njegov nastavak, upalite "The Bariba Sound" - zvuci zapadnoafričkog funka će vam pogled na sve oko vas učiniti ljepšim.