Inače izbjegavam pisati o kompilacijama. Ne samo da time uzimam mjesto nekom albumu koji zaslužuje biti spomenut, već zato što su dobrim dijelom besmislene. Naravno, ima kompilacija, a ima i KOMPILACIJA. Evo, u slučaju Black Sabbath i njihova best of albuma ''We Sold Our Soul For Rock 'N' Roll'', svi uvjeti za KOMPILACIJU su ispunjeni – uključene su sve bitne pjesme grupe u određenom periodu, u svih 70 minuta trajanja nemate ni jedan nepotreban trenutak, te ploča služi ne samo kao nešto ugodno za slušati, već i kao pravi sampler svega što bi moglo biti bitno prosječnom slušatelju. Zadrti fanovi ionako rade vlastite playliste.

Naravno, zahvaljujući vremenskom odmaku i sjajnim kompilatorima, posebice ekipi u Rhino Records, klasici glazbe uglavnom su dobili zasluženi tretman. Problem su moderni bendovi, koji ili dobiju kompilaciju prerano, ili im je nepotrebna. Odnosno, pojavi se na tržištu samo zbog potrebe izdavača da zaradi poneki dodatni dolar na račun nečega što je već prije prodao.

Iskreno, jedva čekam da jedan Weezer dobije nekakav best of presjek, kako bi se mogao riješiti nepotrebnih albuma (osim prvoga, naravno), te imati onih par sjajnih singlova na jednom mjestu. Ali reći da sam čekao presjek karijere Apples In Stereo, bilo bi pretjerano. Ne zato što mislim da nam je potreban poput spolne bolesti, već zato što smatram da ovaj mali/veliki bend zaslužuje puno više pažnje od best of izdanja sa 16 pjesama.

Razlog za ovu recenziju tako nije potreba da hvalimo jednu solidno odrađenu kompilaciju, već prije svega prilika da se skrene pažnja na jedan od najboljih pop bendova 90-ih. Apples In Stereo dio su Elephant 6 kolektiva, skupine prijatelja i lo-fi eksperimentatora, koja je na temeljima Beatlesa, Byrdsa, Beach Boysa i Kinksa, gradila sunčani, pozitivni pop, prošaran podjednako jednostavnim melodijama, te kompleksnim psihodeličnim strukturama.

Sa Elephant 6 se dogodila ona klasična Velvet Underground priča – albumi se nisu prodavali i nitko ih nije medijski pratio, ali je zato svatko tko ih je čuo, ili osnovao bend ili postao kritičar. Bez Apples, Neutral Milk Hotel i Olivia Tremor Control, današnji Sub Pop bendovi ne bi zvučali isto.

Uglavnom, svatko tko nije bio u doticaju s ovim oblikom pop glazbe, na ovom albumu ima dobre temelje za početak. Ako ste pak donekle upoznati s opusom ovog benda, sumnjam da će vam ovih 16 pjesama biti dovoljno. Evo, recimo da je prvi njihov album, ''Fun Trick Noisemaker'', iako danas zvuči pomalo zastarjelo i razvučeno, klasik kojemu dodatnu težinu daju originalnost i povijesni kontekst. Ovdje ga reprezentiraju samo dvije stvari, što je premalo. Jer ma koliko su kasnije te iste ideje dovedene do savršenstva, na njemu su se ipak prvi puta pojavile.

Drugi album, ''Tone Soul Evolution'', je ispeglaniji, kompaktniji i puno više ovisan o pjesmama nego o atmosferi, pa njega može prezentirati par singlova. Makar i samo dva kao što je ovdje slučaj. Treći pak album, ''Her Walppaper Reverie'', konceptualno je djelo koje se mora slušati u komadu, a čak i ako ćemo prihvatiti da su morali izvući par pjesama koje zvuče kao singlovi, ogroman je minus što su opet odabrali samo dvije, dok je jedna od najljepših Apples In Stereo pjesama uopće, ''Question And Answers'', preskočena.

S četvrtim albumom završava se zlatno doba grupe. Sami sebe su toliko eksploatirali sa svih strana, da bend postaje više posao na traci nego igraonica za stvaranje zaraznih melodija. U zvuk ulaze novi utjecaji, produkcija postaje sve bitnija, i ovo je u biti taj dio karijere koji se može prezentirati kompilacijom. Tu je napravljen odličan posao – s četvrtog albuma izvučene su čak 4 pjesme, sve zvuče sjajno, i sve prikazuju kako Robert Schneider, alfa i omega benda, iz pionira izrasta u zanatliju.

Dva zadnja albuma su čisti moderni pop, bez snova, mistike i otkačenih aranžmana, već pop nabijen energijom, studijskim trikovima, ali i melodijama te kao med slatkim harmama. Svaka im čast zato što su s petog albuma, najslabijeg u karijeri, izabrali tek jednu stvar, a čak četiri s posljednjeg, krcatog zaraznim singlovima kao stvorenim za indie radio. Tih ukupno pet pjesama su ionako sve što vam treba.

Nije slučajno da šaljivo nazvana eksplozija #1 hitova otvara upravo zaraznom ''Energy'' sa ''New Magnetic Wonder'', a završava sa ''Sun Is Out'', najvećim hitom u karijeri grupe. Time se dalo do znanja kako je kvaliteta i pristupačnost singlova sa zadnjeg albuma najzaslužnija što je do ovakvog presjeka karijere uopće i došlo. A on je otprilike negdje na granici između nepotrebne kompilacije (prva 4 albuma zaslužuju da ih se sluša u komadu) i dobro odrađenog best of albuma (izvukli su pjesme koje su stvarno najbolje što imaju). Kako smo već rekli, ova ''greatest hits'' kolekcija pomaže u upoznavanju s bendom, a može pomoći i pri kompletiranju osobne zbirke. Ja ću tako uz albume 1, 3 i 4, ostaviti i ovo izdanje da popuni rupe.

Još da dodam kako ovakva izdanja imaju vrijednost i zato jer se ponekad na njima zna naći neka stvar koje nema na službenim albumima. Ovdje je to slučaj sa ''Signal In The Sky (Let's Go)'', pjesmom koju su snimili za soundtrack Powerpuff Girls. Bespolni powerpuff pop Apples In Stereo možda i jeste kao stvoren za Powerpuff Girls, ali te cure su, ne bih htio ispasti šovinist, nešto stvarno djetinjasto za voljeti. Djevojke, daj se skulirajte. Transformers su sto puta bolji. Mislim, prvo su roboti, a onda su auti. Pa što ima bolje od toga?

www.myspace.com/theapplesinstereo

www.applesinstereo.com