The Afghan Whigs Do To The Beast Sub Pop 2014.
Sve u vezi ovog banda je kinematografski, jedna velika filmska priča. Bilo da je apstraktna ili linearna, kronološki poredana ili u flashbackovima, žanrovski određena ili punokrvna post-moderna - noirovski cinema vérité - autentično je da joj je narativ u službi osobnog statementa.
Začeta u zatvorskoj ćeliji, zvijer imena Afghan Whigs je oduvijek neukroćena, nepripitomljena i to joj je davalo kredibilitet u glazbeno industrijskoj džungli, nemilosrdnoj kakva jest, u kojoj vrijede zakoni „(ne)prirode“.
Pa tako i vijest o njihovom reunionu i turneji koja je uslijedila prije dvije godine, a sasvim logično urodilo i albumom, nije bio nikakav publicity stunt već buđenje zvijeri iz dugog zimskog sna, još jedno otriježnjenje u ćeliji. Novi početak. Novogodišnja odluka koju nikad ne ispuniš i koje se ne držiš.
16 godina je zvijer spavala. Hibernirala. Il signore, gentleman, gospar Greg Dulli ju je ponovno zajahao i odlučio krotiti.
Dulli kao neostvareni filmski redatelj je vrlo rano redateljski poziv zamijenio trubadurskim. Jedino oružje u ovom slučaju postali su mu gitara i ubojiti stil pisanja stihova. Svi albumi koje je do sada izdao su iz autorske perspektive bili posljedica okolnosti u kojima se nalazio. Po njegovim riječima, "Do To The Beast" je dijelom plod mašte a dijelom reminiscencija stvari i događaja. Kao i svaki scenarist u svojim scenarijima, na ovom albumu je Dulli stvarao likove i gradio njihove karaktere, nerijetko u prvom licu.
If they've seen it all show them something new stih je koji možete shvatiti kako želite ali ovakvom samouvjerenom izjavom na samom početku albuma Greg se ne bahati, već naprotiv otkriva nam novog sebe jer kao što i sam sugerira već u "It Kills" Over and over I get to know myself /Over and over there ain't nobody else.
Općepoznata je Dullijeva strastvenost spram soul glazbe 60-ih, današnjeg R&B-ja i svakako hip-hopa, dakle većinom svega što proizađe iz Afro-američkih glasnica. Uvjeren sam da se negdje duboko u sebi neće nikada pomiriti s činjenicom da se rodio kao bijelac u Ohiju i što baš on nije snimio "Purple Rain" (ov će čak svojevremeno i priznati kao jedinu žal). "Matamoros" je, usudio bih se reći, hommage svim legendama, uzorima, koji su u posljednjih 20 godina bili sinonim za hip-hop, R&B i soul-pop, od Public Enemyja preko TLC, do samog Princea, D'Angela, Ushera (s kojim su btw priredili iznenađujuću i naočigled nespojivu koncertnu suradnju) i današnjih predvodnika poput Drakea i Frank Oceana koje nerijetko obrađuju i izvode uživo. "Algiers" već uvodnim taktovima Phil Spectorovskim/The Ronettes "Be My Baby" bubnjevima govori sam za sebe o utjecajima. Osvetnički, spaghetti western video spot govori u prilog filmičnosti tema kojima se Dulli godinama bavi.
Jedna od prvih stvari koje pamtim o njima, tj. više o Dulliju je jedan njegov intervju koji sam čitao (moguće u kultnoj Heroini Novoj) gdje se na intervju pojavio sa crnom šljivom ispod oka koja je bila posljedica tuče u baru s nekim tipom koji je bio poprilično nezgodan i nedoličan prema jednoj djevojci. Ta kavalijerština, gosparstvo je oduvijek krasila Dullija i njegove pjesme, pa tako i danas na njegovim koncertima mnogi se neće dobro provesti ako primijeti da se ne ponašate kako dolikuje 'pravim' muškarcima.
Natruhe starih Whigsa mogu se osjetiti u pjesmama poput "Lost In The Woods", "The Lottery" ili u zaključnoj "These Sticks" koja svojim aranžmanima i zvukom lako može proći kao B-strana sa bilo kojeg singla pretposljednjeg albuma "1965".
Mnogo se raspravljalo da li je ovaj album bio vrijedan čekanja. U prolazu možete čuti kako se više radi o Dulli projektu, nasljedniku Twilight Singersa nego o punokrvnom albumu Afghan Whigsa. Bez obzira što su od originalnih članova benda ostala samo dva, Dulli i John Curley (treći, i jedan od likova iz zatvorske ćelije s početka priče, Rick McCollum nije participirao na novom albumu sa svojim ubitačnim rifovima, što ni Dulli ne želi komentirati već njegovu odsutnost objašnjava kao nedoraslost zadatku) kad slušate album imate osjećaj da je produkcijski zvuk mnogo sličniji gore navedenim projektima koje je Greg Dulli pokrenuo uslijed raspuštanja Whigsa 2001. godine. Nakon višemjesečnog slušanja i dopuštanja da sazrije u mojim bezrezervno fanovskim ušima (čemu i razlog ovako kasnoj recenziji albuma koji je izašao u prvom polugodištu 2014.) tvrdim da je bilo kakvo Dullijevo izdanje uvijek vrijedno čekanja.
Whigsi ionako nikad više neće izdati još jedan "Black Love", i ne trebaju za dobrobit svog opusa, i za dobrobit njihova frontmana i samih članova tog benda. I zapravo je potpuno svejedno da li je album dostojan imena kojeg nosi kad ionako svaka pjesma s tog albuma uživo zvuči zilion puta bolje i strastvenije uživo i kao homogen, organski dio svih svojih prethodnika i svih setlisti ovog jedinstvenog, nikad imitiranog, najboljeg benda na svijetu. Mogu vam samo preporučiti da se i sami uvjerite u to slijedeće godine kad ponovo krenu na europsku turneju. Ja znam gdje ću slaviti 36. rođendan slijedeće veljače.
