Kada čovjek malo razmisli, a dobro je da čovjek malo razmišlja, prošlogodišnje izdanje kansaške grupe The ACBs ne ulazi potpuno niti u jednu od ovih kategorija, ali u svaku je barem umočilo prst. U neke više, u neke manje.

Tu dakle imamo jako finu i elegantnu ploču koja jest prošla uglavnom nezapaženo (pa šta, i druge su!), ali je za razliku od mnogih često gostovala u svim mojim sustavima za reprodukciju zvuka i baš svaki puta me oraspoložila i tjerala da se vratim po još, a uz to ima i svevremensku kvalitetu, izmještenost iz konteksta, patinu univerzalnosti koja bi je u bilo kojoj eri rock glazbe učinila važnim sudionikom, možda ne baš onim iz prvog ili drugog ešalona, ali svakako onim koji strpljivo čeka svoju priliku, a kada je jednom dobije pitate se zašto prije nije ulazio u igru jer je oh tako dobar.

Bojim se da sam nejasan, ali nije mi za zamjeriti. Nejasno je i raspoloženje u koje me, bez da stignem o tome razmisliti ili se pokušati oduprijeti, bez ikakve zadrške baca ova ploča. Istovremeno je vesela, opuštena, neopterećena i rasplesana, vrlo sunčana i vedra, a s druge je strane opsjedaju mračni tonovi, vapaji za izgubljenom mladošću, poslovi o kojima nikome ne smiješ reći ni riječ i utučene ode anksioliticima i drugim zabavnim i manje zabavnim sredstvima za mijenjanje svijesti.

U trinaest pjesama i tek dvije minute preko pola sata The ACBs su uspjeli ponuditi slastan muzički kolač u koji je umiješano sve što meni od glazbe treba, širokim su potezima sposobni neopazice prijeći od rocka do popa, od melankolične tužbalice do energične poskočice, od čiste melodije koja se kurvinski uvlači u uho do ponekog čudačkog, gotovo eksperimentalnog trika koji služi kao dobrodošao začin, a momci srećom znaju sa začinima, znaju da ih ne smije biti previše jer onda gube svoj smisao.

Ima tu nešto nonšalancije i sklonosti gitarskim pasažima koje podsjećaju na Mac DeMarca, ali sve je puno urednije i, da i to je moguće, izravnije; na momente mogu po stavu i pristupu podsjetiti i na Girls, ali bez njihove patetike ili barem bez njihove prenaglašene patetike. Odjeci Vampire Weekenda primjećuju se prije svega u generalno povišenom raspoloženju do kojega se dolazi istim putevima, no bez afričkih i world music smicalica, a pop punk koji niti je pop, a bogme je još manje punk s iste je grane kao i onaj koji uredno isporučuje Weezer, no zajebancija je ovdje drukčija, ovaj album na momente funkcionira kao Bill Murray, nikada ne možete biti sigurni jesu li ozbiljni ili su vaš baš uzeli u kolo.

U kvalitete ovog albuma svakako se treba ubrojiti i činjenica da su iz pjesme u pjesmu drukčiji iako zbog toga koherentnost ni autentičnost nimalo ne pate. Negdje će se poigrati s gotovo diskoidnim ugođajem, drugdje će spjevati sumanuto zaraznu možda ljubavnu priču smještenu u trgovinu s pločama, a baš svaki put će biti neviđeno zabavni, nepretenciozno bistri i jako, jako ugodni i primjenjivi na sve zamislive prilike.

Neprentcioznost se često brka sa šlamperajem i manjkom ambicije, ali to ovdje nikako nije slučaj. "Little Leaves" je brižno posložena i duboko promišljena ploča koja uopće ne stremi biti nešto što nije, ploča koja je svjesna svog autsajderskog statusa i ne trudi se učiniti išta da bi to promijenila. Ovo je mala i vesela ploča koja neće dizati revoluciju, ploča koja će uvijek biti nekako sa strane. Meni je to dobro, ja volim takve albume. Na koncu, i najveći su glazbeni svemiri izgrađeni od malih ploča. Samo zato što je mala ne znači da nije važna, treba to zapamtiti.