Još uvijek je lijepo biti fan! – gledam u tu svoju rečenicu s kraja recenzije za album "Embryonic" i zbunjeno računam koliko je vremena pošlo od tada. Tri i pol godine!? Već tri i pol godine tvrdim da sam još uvijek veliki fan Flaming Lipsa! Toliko velik da sam se pišući o tom albumu već onda izmotavao jeftinim zaključkom s kojime sam bendu očito oprostio neočekivani zaokret. Zar ne bi bilo neprimjerno da sam jedne Lipse kudio zbog eksperimentiranja? Nije da nisam pokušao, ali sam ipak posustao, uvjeren da je "Embryonic" logičan potez, improvizacija koju si ovaj bend na kraju krajeva može dopustiti. No, fora je u tome što već onda nismo imali posla s bendom, nego s cirkusom za koji više nisam imao fanovske energije koja bi provarila svaku njegovu predstavu. Ne samo da sam se ubrzo ohladio od revolucionarnog "Embryonica", nego sam u posljednje tri godine bez grižnje savjesti samo informativno preslušao remake albuma "The Dark Side of the Moon" (2010.), prošlogodišnje kolaboracije "Heady Fwends" (2012.) i općenito sve kerefeke uključujući i pjesmu koju traje 24 sata (naravno, samo manji dio). Zbog gomile druge zanimljive glazbe postalo mi je jednostavnije zanemariti jedan dio njihovih fakultativnih aktivnosti. Ipak, ne mogu reći da se nisam nadao ponovnom studijskom iznenađenju. Pa makar se prevario kao i s prethodnim pravim albumom.

Nije mi cilj biti studiozan bez pokrića kao prije tri i pol godine, ali ipak ne mogu obećati da se ovaj put neću zapetljati u istovremenom raskrinkavanju i opravdavanju novog albuma. Ponoviti ću – Lipsi su nakon "At War with the Mystics" mogli slobodno u zasluženu penziju. Wayne Coyne bi ionako nastavio snimati filmove, reklame, solo albume i sulude duete, Steven Drozd bi mirno odradio odvikavanje, a kuler Michael Ivins ionako već godinama izgleda kao da mu je puna pipa karizmatičnog mesije/redikula i svemogućeg narkića. Šalu na stranu, ali nakon tog albuma bend je totalno pomahnitao. Što na znači da je glazba bila loša, već je u tom naponu ludila i slave postala isforsirana. No, i iz toga su profitirali.

Kao što su sonična otkrića sa "Zaireeke" bila ključna za snimanje remek djela kao što je "The Soft Bulletin" tako su ludizam i eksperimentiranje na albumima "Embryonic" i "The Flaming Lips and Heady Fwends" bili presudi za novi "The Terror". Samo što u ovom slučaju ključnu ulogu ne igraju samo zvučna otkrića nego i konačno spuštanje na zemlju nakon godina Wayneove ekstravagancije i Stevenove ovisnosti. Dakako, ekstravagancije se neće riješiti tako lako, ali je depresivni prelazak na tamnu stranu očit i skoro pa dobro došao. Ponekad je neko vrijeme potrebno biti u tami kako bi se bolje upoznali za zanemarenim detaljima koji život znače. "The Terror" ne donosi samo kozmičku melankoliju punu nade i suosjećanja koju Lipsi uglazbljuju još od "Bulletina", nego prvenstveno kozmičko ništavilo kroz koje kanaliziraju nakupljenu mizeriju i pesimistične egzistencijalne strepnje. Možda im je malo teže vjerovati kada sve svode na: We weren't intending to make another record. We were just dicking around with all this stuff that we were making for the Heady Fwends record. But I would hear this stuff and go, "Fuck, that sounds cool. Who is that?" And Steven would go "That's us, dude. Don't you remember when we did that at the studio?" - ali problemi su više nego stvari ako uzmemo u obzir da se Wayne nedavno rastao s dugogodišnjom ženom Michelle i kada imamo situaciju u kojoj Steven izgleda trjezniji i razumniji od njega.

Stvari su jasne od početka. Imamo pjesmu zbog čijeg biste naslova ("Look...The Sun Is Rising") očekivali himničnost i izbavljenje kao od jedne "Do You Realize", a u biti dosta agresivno upadate u neurotičan vrtlog anksioznosti dok nasumične post punkerseke gitare oštro režu melodiju koja nimalo ne pokušava biti dobronamjerna. Odjednom se na vas, prigušeno u pozadini, spušta neugodna tuga, jedina fiksacija kojoj se autor prepušta bez da se dovede u nezgodan položaj suočavanja sa stvarnošću. Preduga "You Lost" kombinira nihilizam i strepnju od gnjusne istine o sebi samima, o odnosima, o granicama koje ne bi smjeli prelaziti ako želimo ostati na površini. "Turning Violent" je jednostavno dosadna i iritantna, ali bez obzira na banalnu izvedbu jako dobro prikazuje neurotično stanje uma njezinih autora. Ključne stihove donosi centralna tema po kojoj je album dobio ime: However love can help you / We are all standing alone / The terror’s in our heads / We don't control the controls. Uz nju su još prohodne i najmanje neugodne pjesme "Butterfly (How Long It Takes To Die)" i "Try To Explain" u kojoj emocionalno rastrojeni Wayne po prvi put u karijeri zvuči toliko osobno da se zapitate kako se za tako normalnu stvar za jednog frontmana odlučio tek nakon razvoda. Jedini tračak nade je upravo zadnji stih zadnje pjesme s albuma - "Always There, in Our Hearts": Always there in our hearts, a  joy of life that overwhelms.

Fan nikada ne odustaje, a najgori je fan onaj koji plaće za starim dobrim vremenima i na slijepo gunđa o novom materijalu. Najbolji je valjda onaj koji suosjeća s bendom. Koliko god to zvučalo banalno i nagoviješta subjektivnost i jednu sasvim idealiziranu ulogu benda u vlastitom životu, možda takav pristup ipak širi prostor u kojemu možemo biti i pomalo objektivni. "The Terror" je definitivno najekstremniji album u karijeri benda, teško prohodan i većim dijelom čak iritantan. I to zato što su htjeli da takav i bude. Zapravo je čudno da ga neki već proglašavaju najboljim ostvarenjem benda. Čak i u situaciji u kojoj bend još uvijek može kontrolirati vojskom hipnotiziranih die hard fanova, ovaj se album ne bi smjeo konzumirati prečesto. Zato bez varanja i zabluda.

Nastaviti će se… (pod time ne mislim na već najavljeni album "Lipsha")

*** *** ***

Fotke smo snimili Ana i ja mobitelom u nedjelju u staroj pulskoj tiskari, na pusti dan nakon otvorenja izložbe Antun Motika: Eksperimenti. Ne trebam vam dodatno objašnjavati zašto sam promatrajući radove u sebi vrtio "The Terror". Toliko o zabludama i varanju...

www.flaminglips.com