Prošlo je šest godina od kako su Tenacious D izdali film i album "Pick Of Destiny". S tim albumom (i filmom) količina fanatičnog sljedbeništva je implodirala. Fore s albuma se nisu ponavljale na opće oduševljenje prisutnih, a film nitko nije htio gledati dva puta. Realno, ni film ni album nisu zaslužili doček na nož (giljotinu) niti popratnu količinu ignoriranja, ali stoji da je "Pick Of Destiny" u usporedbi s prvijencem mlaki sitcom u kojem te uglavnom nasnimljeni smijeh mora podsjetiti da je fora lansirana. Srećom Tenacious D je bend koji se voli radi glavnih protagonista koji ostaju dragi i kad valjaju osrednje fore. Teško je zaključiti koliko je bend stvarno patio radi neuspjeha prošlog albuma, a koliko im je kreativno čak dobro došao kako bi snimili "Rize Of The Fenix".

Tenacious D se na prvom albumu borio protiv sotone i gradske skupštine s općenitim ciljem svrgavanja Ronnyja Jamesa Dioa s prijestolja Rocka. Na novom se bore protiv vlastite prošlosti i Larryja, a novi cilj im je da im Arcade Fire i sva druga nadobudna rock mlađarija ližu čizme. Hip hopovsko bavljenje samim sobom je naravno glavni adut Tenacious D-a. Ljudi su njihovi fanovi prvenstveno radi tekstova, a onda radi muzike. Skečevi između pjesma su također važni elementi Tenacious D repertoara. "Rize Of The Fenix" je u odnosu na prvi album srezao skečeve u omjeru 1:3,5. I to je šteta. Oba skeča na novom albumu će vas natjerati da se naglas nasmijete čekajući u redu u Fini. Nikako mali pothvat. Kao što nije ni mala stvar natjerati allmusic.com da vam pokrije pola naslovnice s blur efektom. Sise na naslovnici "Surfer Rosa" nisu dobile sloj cenzure, ali D.-jev Fenix je itekako osjetio posljedice aktivizma Tipper Gore. Da stvar bude gluplja fenix-falus-foru sam otkrio tek nakon proučavanja naslovnice na koje me ponukala sama cenzura. Tako da hvala tebi Tipper što si mi ukazala na još jednu dobru foru s ove ploče.

"Rise Of The Fenix" je u svom glazbenom dijelu podijeljen na na-prvu udarajuće uspješnice i potencijalne zaraze. Osrednjosti se mogu naći samo u tragovima. Power rock stvari ("Low Hanging Fruit", "Throwdown", "Rock Is Dead" i "To Be The Best") apsolutno rokaju. Od balada isticanje zaslužuju "Roadie" i "Senorita" s tim da "Senorita" nije baš balada koliko neloša tex-mex izbjeglica s "Nacho Libre" soundtracka. "They Fucked Our Asses" kao i "The Ballad Of Hollywood Jack And The Rage Kage" u službi su razrade post-Pick Of Destiny stanja benda. I dok "They Fucked Our Asses" svojim NWOBHM završetkom (i odličnim imenom) uspije opravdati svoje pojavljivanje na albumu, "The Ballad" se može bez grižnje savjesti preskočiti. Ulogu povezivanja zadnjeg i novog albuma ima i uvodna "The Rize Of The Fenix" koja svoju poziciju dobro igra uspješno animirajući potencijalne slušatelje.

Novi album Tenacious D-a ostavlja dojam nezavršenog projekta. Fenix nije u potpunosti erektiran, ali maše krilima. Kuda će odletjeti, ponovno k Vragu ili samo k vragu vidjet ćemo tek na sljedećem albumu. Poznavajući Jaybbelsa i KG-a pokušati će ponovno otići k Vragu samo da pokažu da su jedini bend na svijetu koji može skladati dvije najbolje pjesme na svijetu.

Saga se nastavlja...

www.rizeofthefenix.com
www.tenaciousd.com