Revival tzv. seattle sounda ne postoji. Nasreću ili nažalost. Stoga, dok čekamo neki smisleni moderni hommage muljavim i distorziranim gitarama sa sjeverozapada, dobro je da nas grunge Aboridžini svako malo novim izdanjima podsjete kako je to bilo, jer bilo je stvarno odlično. Ako ne vjerujte meni, vjerujte svim onim naslovnicima s početka 90ih, svim onim muzičkim producentima koji su popušili foru i posao potpisujući Melvinse i Tada. Vjerujte ušima. Bilo je, u potpunom smislu riječi, revolucionarno. Punk i stoner rock probili su barijere i došli do nevine MTV dječice kojima je bilo pun kurac laka za kosu. Ten Commandos i njihov istoimeni album ne pomiču barijere. Ne pomiču granice. Stoje okupani vašingtonskom kišom, ukopani u grunge mulju koje je zamutilo kokain kristalno čiste vode 80-ih i deru svoju kravu, i opet. Ista meta, drugo rastojanje. Nasreću ili nažalost rezultat je OK album.

Poput Lone Rangersa u Airheadsima, Ten Commandos imenom navode na krivi put. Ne radi se o rock orkestru već o lošem imenu za četverac Cameron-Shepherd-Johannes-Coats. Ako uzmemo u obzir ime i točno 2. (slovima: dvije) recenzije koje Googlebotovi mogu naći o albumu možemo zaključiti da je promocija izostala i da ovdje posrijedi ploča grupe poznanika, prijatelja i srodnih glazbenika koji su proveli nešto vremena svirajući i izdajući ploču, i popili par piva prije odluke o imenu. Iako ime zvuči kao loša fora, ploča ne zvuči tako. No, teško je baš očekivati da će bubnjar Pearl Jama/Soundgardena, basist Soundgardena, gitarist Queens Of The Stone Agea i gitarist OFF!-a sfušati posao do nesnošljivosti. Dakako radi se o grunge rock regurgitaciji, ali zašto bi to bilo loše. Pogotovo od ljudi koji su svojim radom dali oblik, okus i famu tome što se regurgutira. Svaki od matičnih bendova je institucija za sebe, a kolaboracija članova nije puko onaniranje, četiri solo segmenta koji se prave da sviraju zajedno.

Kada se krene u detaljnije slušanje, kako to obično biva, počinju se nazirati mane i prednosti. Mane u obliku pjesama kojima nakon tri slušanja zapamtite ime kako bih ih preskakali od sada pa nadalje, i prednosti u obliku „hitova“ koje ćete poslušati više puta zaredom kako bi ponovno čuli one harmonije, one prelaze, one dionice koje su vas takle dublje od organa sluha. Nekome će možda biti smiješno da govorimo o hitovima na ploči Ten Commandosa, taj netko bi bio u krivu. Najavni singl "Staring Down The Dust" s Markom Laneganom u naslovnoj ulozi je dobro biran uvod ploče kojoj uslijed renomea članova benda nije potrebno dovlačiti zvijezde na gostovanje da proizvod bude primamljiviji. Osim Lanegana pjevačko umijeće doprinijela je Nikka Costa, faktor začudnosti i vokal koji bi bolje pristajao albumu Herbalisera, kao bendu koji uvijek iznova naglašava da soul  (pa i onaj blue-eyed provenijencije) nikada neće umrijeti, a Peter "Fucking" Frampton se pojavljuje na (čemu drugom) gitari na "Sketch 9", jednoj od tri pjesme koje sve spremnije preskačem. Druga je "War On The Peace", treća je "Four On The Floor". Problemi započinju s neispirativnim rifovima, a krunu dobiju u još manje inspirativnim tekstovima i vokalnoj izvedbi. Općenita boljka albuma je vokalni dio (ne uvijek), no s pravom pozadinom Johhanesov tekst i performansu lakše je ignorirati u korist zabave. Toliko o manama.

Prednosti radi kojih se isplati imati recenziju albuma na interwebu su u većini i vrijedni par kilobajta teksta. "Come" s Nikki Costom je iščašenje koje bi prošlo u opusu Jacka Whitea. Ovakva iznenađenja uvijek su veliki plus žanra kojega bije datiranost (ali zar to nije odlika svakog žanra, sadašnjeg i budućeg) i prate loše imitacije (provjeriti pod Nickleback). "Staring Down The Dust", kao jedna od vrijednijih pjesama, zvuči kao da ste zapeli u Josh Hommevoj drvenoj kolibi koja prokišnjava dok pokušavate svirati električnu gitaru bez da vas ubije struja. Istočnjačko-ledcepelinska "You Might Forget" smiruje stvari, ali zadržava nervozu. Ploču zatvaraju dvije najupečatljivije stvari "Aware" i "Invisibility". "Aware" podsjeća na Ouija sesiju kojom je prizvani Layne Staley odlučio očijukati sa zvukom mekšeg dijela "Superunknowna". Razvučene vokale i downtempo elektro-akustičan zvuk pri kraju razbije glasan ali lijeno-pijani solo dodatno razvukavši pjesmu koja staje tek nakon 6 minuta. Zatvaranje tada obavi "Invisibility" s wow+flutter gitarom i jasnim stoner rifom koji je direktan nasljednik QOTSA.

Pri podvlačenju crte rezultat je 3 zaobilazne, 2 prosječne i 5 upečatljive pjesme. Realna ocjena prvog albuma Ten Commandosa je 6/10. Teško da ćemo dobiti drugi. Nasreću ili nažalost. Uživajte ili nemojte.