Mudrost starih kazuje: ne dao Bog većeg zla od Noelovih hvalospjeva. Mudrost starih, jer bilo ih je više, također kazuje: ako te netko diže na postolje, a taj je netko Johnny Marr – ku'š bolje? Temples, četvorka iz Ketteringa, uživa podršku oba uglednika Manchestera, što – kako objasnih u prve dvije rečenice – može biti (1) mač s dvije oštrice i (2) naznaka u kojemu se glazbenom žanru najbolje snalaze.

Psihodelija: 1. podžanr rocka nastao u SAD-u šezdesetih, nadahnut opijatnim eksperimentiranjem, utjecajima indijske i istočnjačke glazbe te free jazza; 2. najveća dosegnuta razina nasilništva među navijačima te najveće priznanje za navijača nogometnog kluba Crvena Zvezda.

Nas zanima prvo.

Slušajući prvijenac Templesa, logično nazvan "Sun Structures", teško se ne prisjetiti Mikea Pattona i njegove užasnute reakcije na skladbu "Woman" australskog trija Wolfmother. I ovdje, naime, imamo slučaj gdje se četiri zanesenjaka vraćaju četrdesetak godina unatrag ne bi li pronašli odgovarajući glazbeni izričaj. Umjesto naslanjanja na otočku ostavštinu Led Zeppelina, u skladbama se Templesa najčešće i najočitije čuju zvuci smirenih i neobaveznih The Byrdsa. Glasanje pjevača Jamesa Edwarda Bagshawa, pak, jedna je od posveta Beatlesima. Preciznije, Johnu Lennonu, jer Bagshaw zvuči kao da je u njemu zauvijek zarobljena inačica Lennona koja je otpjevala "Tomorrow Never Knows".

Last night/We stayed up late in a dream/My, oh my/We read a play with no theme/Lifetime/In which our love pursues/My time/In which I spend with you, kaže Bagshaw u prvoj skladbi s albuma, "Shelter Song". Prva je skladba i putokaz ka onomu što nas čeka. Glasovne harmonije, zvečeće gitare, pulsirajući bas, lirika nadahnuta Huxleyjem – doista, kao da se radi o hipicima sa plaža Los Angelesa, a ne o vrijednim momcima iz trgovačkog grada Ketteringa; gdje kiša, ako ne lijeva, sipi. No, već sam pisao o tomu kako najveselije, sunčane melodije pišu ljudi koji rjeđe vide sunčeve zrake.

Zujajuća psihodelija mnogo duguje (ne)uređenom metežu, no Temples nikada ne gube nit. Stoga su, jasno je, skladbe poput alt-country uspavanke "Keep in the Dark" ili završnog poziva iz mraka "Fragment's Light" proizvod veoma zrelih glazbenika, kojima upravo nedostaje završni dodir iznenađenja. Gotovo u svakom trenutku, stječe se dojam, možeš predvidjeti sljedeći štos, bio to kotrljajući zvuk bubnjeva, gitarski slijed ili promišljeno umetnut klavirski dio.

Tehnički i produkcijki besprijekorna izvedba, ali bez razigranosti.

Bezdušno.

Često nezabavno.

Sažeto, Temples jesu jedna od osvježavajućih pojava na glazbenoj sceni u proteklih nekoliko godina te je vrijednost njihove prve dugosvirajuće ploče neupitna. S druge strane, usprkos svom trudu i zalaganju, unatoč stvaranju prohodne i tečne sunčane građe, jedino u čemu su uspjeli je natjerati me da posegnem za razvidnim im uzorima, Byrdsima i Beatlesima.