Baaba Maal Television Palm Pictures 2009.
Nije zlato sve što sija. Prva od dvije narodne uzrečice/mudrosti koje ću koristiti u recenziji novog albuma senegalskog pjevača Baaba Maala, u stvari nema nikakve veze s njegovim radom već sa svim drugim što se događa u svijetu afričke glazbe posljednjih godina. Kako se već to godinama događa, kada se jedan glazbeni pravac pojavi na glazbenoj karti svijeta, izdavači, menadžeri (super mi je napisati tu riječ sa slovom „dž“) i svi drugi iz rukava počnu izvlačiti gomilu izvođača koje bi htjeli ukrcati na val većeg zanimanja. Kada se dogodi takva megaprodukcija kvaliteta logično pati, a sam glazbeni stil se izgubi.
Takvo što se događa posljednje dvije-tri godine u afričkoj glazbi. Nakon što su svi oni koji slušaju world music/ethno (o razlici između ta dva pojma nešto kasnije) neko vrijeme pušili sve što ima predznak ciganska glazba, sada se furaju Afrikanci. Doduše, afrička glazba uvijek je bila prisutna u glazbenom svijetu, ali posljednjih nekoliko godina velike svjetske pozornice zauzimaju izvođači s 'crnog kontinenta'. Tome su svakako pridonijeli sjajni albumi Salifa Keite, Amadou & Mariam, Orchestra Baobab, Rokie Traore i drugih, ali i činjenica da su velike face poput Davida Albarna, Nicka Pagea (Dub Colossus) ili Manu Chaoa nastavile putevima Peter Gabriela i pomogle nekim afričkim izvođačima da dobiju zasluženu pažnju. Albarn je u tome otišao najdalje i osnovao izdavačku kuću Honest Jon's koja kontinuirano izbacuje odlične albume afričkih, ali i drugih svjetskih izvođača. No, o Honest Jon's neki drugi put, kada budemo naišli na neko njihovo novo izdanje.
Dakle, u poplavi svih tih afričkih izvođača događa se da nam se podvaljuju neki Staff Banda Bilili i slični koji bi kao trebali biti zvijezde iako nemaju nikakve osnove za to. Moram priznati da na račun toga ove godine nisam naišao na previše dobrih albuma iz Afrike pa mi je samim time činjenica da je Baaba Maal izdao svoj novi album zvučala odlično. No, prije nego se dotaknemo albuma "Television", na redu nam je ostala druga narodna uzrečica/mudrost, a ona bi bila:
Treba razlikovati kruške od jabuka. U ovom slučaju world music od ethna. Razlika je u tome što je ethno baziran i odsviran na tradicionalnim napjevima i instrumentima koji se u određenom narodu prenose stoljećima, a world music izvođačima se smatraju oni koji dolaze iz nešto 'živopisnijih' država, pjevaju na materinjem jeziku, a u svoj pop-rock-jazz-ska-ili koji god već stil unose i tradicionalni element. (Bilo bi dobro da tako razlikujemo i naše klape jer imamo one koje pjevaju tradicionalne, stare pjesme i one koji se služe arogantnim napjevima poput „...da te mogu pismom zvati“ ili slično. Dobar prijatelj takve druge često naziva i 'klapama pršut' jer se takvi i prodavaju po hotelskim/restorantskim tarasama pa moram priznati kako mi se taj naziv sviđa. Dakle, u Hrvatskoj imamo klape i klape pršut, nek' se zna.)
Baaba Maal nije ethno nego world music izvođač. Rodom iz Senegela, za Maala se može reći kako je druga najveća pop zvijezda u toj državi. Prva je naravno Youssou N'Dour iako je taj svoje razdoblje dobre karijere zaključio odavno. S druge strane, Baaba Maal je i nakon 20 godina od prvog albuma "Djam Leelii" objavio odličan album.
"Television" je album baziran prvenstveno na Maalovom glasu. Iako pomalo netipično veliku ulogu na albumu igraju back vokali, ipak se sve vrti oko njega i njegovog vokala. Topla boja glasa, zajedno s pamtljivim dionicama razlog su da ovaj album u sebi ima nekoliko pjesama koje će ostati duže barem u mom winampu. Još jedan razlog činjenici da je "Television" dobar album je odličan spoj tradicionalnih instrumenata i moderne produkcije. Naime, sve udaraljke su tradicionalne te uz gitare nose glazbeni dio ovog albuma, ali produkcijski su nekim pjesmama dodani moderni štihovi, a to je najvidljivije u pjesmi "Tindo" baziranoj na laganoj drum'n'bass podlozi. Uspješan miks afričkog pjevanja i modernih ritmova već je pokazao Damon Albarn producirajući sjajnu pjesmu "Savali" s posljednjeg albuma Amadou & Mariam, a iako "Tindo" nije "Savali" bez problema bi se mogla pustiti na nekom tulumu odmah iza te pjesme.
Moderna produkcija i world music izvođači znaju završiti tragično. Tome je svjedok pjesma "International", jedina slaba pjesma na albumu koja je iz tko zna kojeg razloga bazirana na nabrajanju imena svjetskih gradova. Kao ona spika 'svi smo mi isti pa eto...' Jedino zanimljivo u toj cijeloj pjesmi je činjenica kako je prvi spomenuti grad – Beograd. Radi ničeg drugog se ne isplati tu pjesmu poslušati.
Baaba Maal je pop izvođač, barem za senegalske pojmove. Kada vidite cover albuma sve i vodi k pop glazbi, ali nemojte da vas to spriječi da poslušate ovaj album jer se radi o najboljih glazbenih 40-ak minuta koji su ove godine došli iz Afrike.