Ted Leo and The Pharmacists The Brutalist Brick Matador 2010.
Problem koji Ted Leo ima je taj što je on, u principu, jedna debela djevojka. Dobri tekstovi, ali nigdje pjesme. Punk ovo, punk ono, a s prve tri mu ploče ne možeš iscijediti kap energije. Sve je sirovo, ravno, naivno. Čekaj, pa ja upravo opisujem punk, koji po defaultu jeste sve navedno, plus energija. U čemu je problem? Ne znam, ali znam da umjesto na akciju Ted Leo tjera na spavanje.
Ted Leo je odličan stihotvorac. U što se svatko može uvjeriti, samo treba proguglati 'Ted Leo lyrics'. Ima tu svega - od pjesničkih metafora, kakvih se ne bi posramio nekakav bard romantizma, do direktnog, djetinjeg optimizma kakvog nalazimo na sunshine punk pločama. Ali uvijek ima nešto što se da isčitati kao poruka, stav, misao. Ted Leo radi svoj posao s dušom i da, stvarno se može smatrati američkim odgovorom na Billya Bragga. Samo, ima jedan problem.
Zamislite debelu curu, nekakvog križanca ministra Čobankovića i ministra Šukera. Ok, sad zamislite da ta cura ima facu bivšeg ministra Polančeca s usnama Nevena Ciganovića. I dodajte joj frizuru Kolinde Grabber-Kitarović. Jeste?
Zamislite sad da ta djevojka ima srce od zlata i obožava indie rock. I ima jedan tip, neugledan, uvijek sam, koji se mota po istim koncertima na kojima i ona visi. Taj tip je sramežljiv do bola i samo sanja o tome kako će mu jednog dana na jednom od tih koncerata prići žena iz snova i kako će mu život opet postati beskrajan sunčani dan kao nekada, kad je pobjeđivao na D&D turnirima u srednjoj.
I jednoga dana taj tip, kao i obično, sluša koncert zatvorenih očiju, zamišljajući ljubav svog života. Odjednom, osjeti kako ga grle neke ruke, osjeti miris žene (ova naša možda izgleda k'o troll, ali to ne znači da se ne kupa) i osjeti da mu se snovi ostvaruju. A onda otvori oči i pored sebe ugleda maskotu HYPO banke, u susjednoj nam Srbiji inače poznatu pod imenom Nurko.
Uglavnom, ma koliko usamljen i jadan bio, tip će pobjeći glavom bez obzira i dobro će razmisliti hoće li drugi put na koncertu zatvoriti oči ili će se nafiksati kofeinom i pronaći dobro mjesto negdje uz zid kako bi si zaštitio leđa. Zaboravi na srodnost, usamljenost, romatniku i slično. Ako se ne možete zamisliti kako radite hampa-hampa s tom osobom, priča je gotova. Znam kako će indie dječaci sada reći da pretjerujem (za žene se ne bojim, one su realnije i svjesne da je ovo istina), da je ono iznutra važnije od fizičkog izgleda. Samo, nabijem indie dječake i njihove košuljice prekrivene džemperima, a posebno nabijem ono što imaju za reći.
Jer problem koji Ted Leo ima je taj što je on, u principu, jedna debela djevojka. Dobri tekstovi, ali nigdje pjesme. Punk ovo, punk ono, a s prve tri mu ploče ne možeš iscijediti kap energije. Sve je sirovo, ravno, naivno. Čekaj, pa ja upravo opisujem punk, koji po defaultu jeste sve navedno, plus energija. U čemu je problem? Ne znam, ali znam da umjesto na akciju Ted Leo tjera na spavanje. Izvedba svih uključenih jednostavno nije u stanju skrenuti pažnju na sebe. A nikome ne treba sramežljivi punk rock koji bi do cilja okolnim putem. Iznutra super, izvana bljak.
Sve rečeno odnosi se na prva tri albuma snimljena s prijateljima okupljenima u pratećem mu bendu The Pharmacists (ovom prilikom zanemarimo ranu mu fazu karijere, kao što ju je zanemarila i povijest, fazu koja uključuje svirku u najmanje pet različitih bendova). Četvrta ploča, "Shake The Sheets", u potpunosti je druga priča, jednostavno odličan album zbog kojega i danas ovaj veteran zaslužuje pažnju.
Iako donosi manje-više isti pristup kao i ranije, ono što ima je dinamičnija izvedba, naglašeni ritam, glasnije gitare i uopće agresivniji zvuk. I ne samo da konačno ima tu toliko potrebnu energiju, već ima i hitove. Ozbiljno, po potencijalnim singlovima ova ploča skoro je pa u istom rangu s "The Body, The Blood, The Machine" najdražih nam Thermalsa.
Je li razlog tome pravi producent koji je mudro zvuk ogolio od suvišnih detalja, životna forma koja je pomogla da ubode najbolje melodije u životu ili prehlada koja je rezultirala manje iritantnim vokalom, nemam pojma niti želim saznati. Samo znam da ponekad, dok slušam "Shake The Sheets", mislim kako je savršen poput "Armed Forces", "Snap!", "Talking With The Taxman About Poetry", ili čak "London Calling" (i da, idućih mjesec dana ne izlazim iz kuće da me 'slučajno' ne pogodi munja - usporedbe s Costellom i Wellerom još i mogu proći, ali zbog ovog sa Strummerom sam pokojni).
Nažalost, već sljedeći album ugušio se u patetičnoj i pretrpanoj indie produkciji, pokazavši da Leo ne zna aranžirati svoje pjesme za zahtjevniju publiku (ili to samo tako izgleda nama 'ne-zahtjevnima'). Ovaj najnoviji, u novom pokušaju da se stvari pojednostave, uglavnom je lišen nepotrebnih viškova. Već uvodna "The Mighty Sparrow" pokazuje da je Leo opet nešto žešći. Ista shema ponavlja se tako već milijunti put, ali zvuči kako treba. Bubanj, ritam gitara, vokal koji ide tamo gdje ne bi smio. Pa solaža. Jedan, dva, opsa-sa. Strofa, refren, strofa, refren.
Nižu se pjesma za pjesmom, sirovije nego ikada, valjda da bi se sprao smrad prethodnog albuma. I nije to loše, ali nije ni više od solidno odrađenog žanrovskog posla na pola puta između dosade ranijih albuma i vrckavosti "Shake The Sheets". Tek "Bottled In Cork" i "Woke Up Near Chelsea" odskaču kvalitetom. Prva se slobodno može naći na "Shake The Sheets", a druga ja pravo malo remek-djelo pretpotopnog Kinks/The Who zvuka. U biti, cijeli drugi dio ploče poprilično je melodiozan i zanimljiv. Samo, zašto bi to samo po sebi bilo dovoljno?
"The Brutalist Bricks" nije loš album. Ali nije ni iznad prosjeka. I to je sve što je, u biti, važno. Sad, da sam malo bolje volje, vjerovatno bi puno više isticao dobre strane, nabrajao pjesme i trenutke koji funkcioniraju. Kako nisam dobre volje, a nisam jer se vani upravo sprema jebena kiša po tisućiti put u zadnjih nekoliko dana (a ni to što smo ostali bez Coreya Haima na pomaže), moram se držati one klasične misli kako je život prekratak da bi gubio vrijeme na prosječnost. Ma kako ona zavodljivo obećavala sve više svakim novim slušanjem.