Bez obzira na izoliranost i raštrkanost članova, Dubrovački ansambl Izae je uspio svoju nevidljivost pretvoriti u kult za nekolicinu vjernih, uglavnom internetskih, prolaznika. U godišnjim intervalima samoizdali su već četiri izdanja ("Halucinacije, Belzebubov valcer i miran razgovor" (2006.), "Kad nadođu kise i nastane strka leptira" (2007.) "Mali celestijalni džuboks" (2008.) i novi album "Teatro Lunatico" (2009.) koja se po produkciji, osebujnom izričaju i kvaliteti ne mogu kategorizirati samo kao serija običnih demo suvenira. Baš zato zaslužuju recenziranje i pažnju kao bilo koji album s polica sve pustijih music shopova.

Ekipa okupljena oko Izae od prvijenca "Belzebuba" do danas uspješno miri slatkastu morsku melankoliju s gorkim atmosferama otuđenosti koja nastupa u zagušljivim sobama i praznim zimskim gradovima. Njihovo redanje instrumenata, recitiranje i kombinacija eteričnih, sanjivih, paranoičnih, jazz, cabaret i akustičnih melodija ne vodi ka pretencioznosti bez glave i repa. Naprotiv, njihovo sviranje stvara odmjerenu pratnju stihovima koji se nikada neće doslovno pretočiti u klasičnu glazbenu formu, nego u čarobne anti-pjesme zbog kojih bi Izae trebali biti slavan spoken word bend i endemska pojava koju bi trebalo podupirati i čuvati.

Za postojanje benda prvi sam puta čuo točno 31. ožujka 2007. Povod za prvi izlet u Multimedijalni centar Kopriva u zagrebačkoj Ilici bila je jedna od prvih kantautorski večeri koje će kasnije postati česta pojava. Frend Naranča mi je rekao da moram poslušati Ninu Romić, a ja sam mislio da tamo idem zbog benda Magnolija. Tu san večer skužio da je Magnolija samo usputni Ninim off projekt, a Nina je svojim nastupom istjerala neke moje predrasude prema mladim hrvatskim kantautorima (koji pjevaju na hrvatskom!) i dobila opsesivnog obožavatelja. Naranča mi je nakon koncerta preporučio da skinem njezin EP koji je u Dubrovniku 2006. snimila s Izae.

Kakva kemija! Nisam znao kud prije - da li prvo nabaviti sve njezine snimke ili sve njihove albume. Nina se u kratkom vremenu pobrinula da uz njezine snimke dobijem i prva dva albuma od Izae. Nastavak je logičan. Bar za mene i većinu onih koji su se duže izlagali dubrovačkom ansamblu. Nakon toga nema te dokoličarske/meditativne/putne playliste bez pjesama kao što su "Minijatura o spavačima" i "Ljudi s kojima provodim noć", "Drugdje" je postala obavezni kraj svih kompilacija, a tupavo zimsko otuđenje dobilo je novi smisao zbog "Njih dvoje" i sličnih. I naravno, kada nekome predstavljam Izae uvijek upotrebljavam jeftini trik puštajući neodoljivu "Imam duha u ormaru".

Izae se često povezuju s snovima i metafizikom, ali Adova (Adem Gušić) poezija zna istovremeno biti gorko iskrena i puna razumijevanja. Njegova iskustva, spoznaje i upozorenja konstantno drže ravnotežu između opuštenosti i anksioznosti. Prvijenac je malo remek cijelo, a sljedeći "Kad nadođu kiše i nastane strka leptira" je kreativni kaos s gomilu hrabrih ideja koje na drugačiji način stvaraju osebujan Izae zvuku. Sve svira. Pa i tišina ako ju se zna dobro koristiti. A tek hipnotička melankolija pjesme "Treperenje"… čista ovisnost.

Novi "Teatro Lunatico" je njihov najprohodniji album u kojemu se mjestimice čak nagovještava klasična forma pjesme. Lagani zaokret s kojim se na novi način lista klasična Izae slikovnica, kao neki novi pristup vedroj strani "Kiša i leptira". Za neke će najveća novost biti da se Adin šapat pojavljuje samo na jednoj pjesmi dok Jadranka Katić i Marija Proročić pjevaju na ostatku albuma. Ali ne brinite se ako vam bude nedostajao Ado i njegovo recitiranje jer će vas Jadrankino i Marijino izmjenjivanje slatkog dubrovačkog naglaska rastopiti već na pjesmi "Veo". Mračni i uvrnuti cirkuski cabaret s prošlih albuma je u potpunosti obgrlio sunce. "Reprizirani dan", "Teatro Lunatico" i "Okupljalište" trebale bi postati ljetni hitovi. Zato im ne vjerujte kada u "Okupljalištu" pjevaju da pričaju svašta i da su nejasni. ..evo nas u tvome zvučniku / zvonimo u tvojoj lubanji / javi svima imaš nove ljubimce / pričaju svašta al' su nejasni.

Ostale pjesme idealna su podloga za kraj ljeta. Uz violinu Ane Barbarić možda bi u Dubrovniku zapjevao i jedan Andrew Bird (Zašto takva ekipa ne dolazi dolje kod vas svirati? Barem ljeti? Pred bilo kakvom publikom. Ono kao, mi ćemo guštati, a turisti neka se prave da guštaju. To i onako stalno rade. Eh, da nam Andrije Birdovi dolaze isto kao i kruzeri…). Sve zvuči kao da je tu s razlogom, opušteno i uravnoteženo. Bas, perkusije (Dejan Seferović), bubanj (Božo Radić), melodika, gostujuća truba, bombardina, flügelhorn, sax, rog… Ado će šaptom na "Toboganom s mjeseca" prizvati najbolje trenutke starih albuma pa nekako vjerujem da je na ovom albumu samo nakratko uzeo pjevački odmor. "U mijenama je drevna melodija" je instrumentalni intermezzo koji zvuči kao minijatura koja je slučajno preskočila prošlogodišnji EP "Mali celestijalni džuboks" i ugodan je uvod u meni najdražu pjesmu "Dvojnici".

Ne znam što se skriva iza a capella odjave "Biciklom do zviježđa", ali ja sam ju odmah doslovno preveo jer se biciklom uglavnom stignem voziti predvečer, prema rubu noći, rješavajući se šporkice u glavi. Psicobici rekao bi Lorenzo Jovanotti.

"Teatro Lunatico" je zaokružena priča. Zato mislim da je vrijeme je da se ansambl napokon okupi. Nisam vas još gledao uživo. Ako vi nećete napustiti zidina grada, ja ću se sa zadovoljstvom spustiti do vas.

izae.bandcamp.com