Tarwater Inside The Ships Bureau B/Forced Exposure 2011.
U moru praznih ambijenata i površnog minimala, svako toliko se dogodi da netko svojom koncepcijom pogodi presjek prostora i vremena. Ovaj put je taj netko gotovo zaboravljeni njemački elektroduo Tarwater.
Tarwater je tako odredilo nešto drugo, vjerojatno kazalište i film s kojim su se stopili posljednjih godina, prebacujući težište sa svoje kraut-indie-punk-rock tradicije na funkcionalnu elektro muziku u službi vizualizacije. Tako je i njihov novi album "Inside The Ships" poslužio kao inspiracija za posljednji film Maria Mentrupa i Volkera Sattela "Der Adler Ist Fort" (kao veliki ljubitelj kratkih filmova, preko njega sam i saznala da Tarwater imaju novi album).
U početku su ga zamislili kao konceptualni album, nekakvu pretencioznu space operu, ali kako su čitav proces otegnuli na dvije godine, imali su sasvim dovoljno vremena da odustanu od te ideje i da svojih novih trideset minuta muzike pretvore u čisti test izdržljivosti multiplikacije i monotonije koju smo nekad upijali bez razmišljanja, a koju sad eventualno toleriramo kad je Kanye zapakira u instrumental duže verzije "Runaway".
Teško je reći što je sad toliko uzbudljivo oko stalnog ponavljanja istog beata obojanog neutralnim melodijama, pogotovo kad znam koliko sam puta zbog identične kvalitete otpisala masu albuma, ali vjerojatno postoje razlike između čistoće kao karakteristike stila i čistoće kao najviše faze razvoja u nečijoj karijeri. Kao što postoje razlike između neke apstraktne hladnoće i one koja proizlazi iz konteksta jednog Berlina.
A Tarwater na "Inside The Ships" imaju sve i više ih uopće nije briga jer znaju da, nakon toliko godina razglabanja o dva takta i jednoj melodiji, više tehnički ne mogu napraviti grešku, makar sve skupa rezultiralo dosadom i određenom konzervativnošću u pristupu, pogotovo ako se sjetimo njihovih američkih kolega koje ni u snu ne mogu nadmašiti u fuziji elektronike i analognih instrumenata tipa triangl ili čembalo. Oni su pokušali s rogom i trombonom, ali sve je to nebitno jer beat je iskonska stvar koja ostaje. I zahvaljujući njemu stvorili su tu staklenu atmosferu apsolutno u duhu vremena koja stoji nasuprot koncentratu gomile emocija i prije nalikuje ravnoj crti povučenoj između pritiska i dosade. Melankolija je tu stvar izbora, nema nikakvih zavođenja na silu.
"Do The Oz", citat Johna Lennona iskopan s neke njegove b-strane i reduciran na dva-tri ubitačna takta vjerojatno najbolje ocrtava taj mentalni vakuum koji više nije (kao kod Lennona) stvar čežnje nego duboke egzistencijalne potrebe avetinjskih gradova. U prilog takvom ozračju idu i drugi naslovi pjesama ("Inside The Ships", "Radio War", "Now And Again") koji svi redom zvuče kao reminescencije samih sebe, odnosno kao nešto što se može dijagnosticirati jedino u Europi.
Neću reći da je u pitanju ne znam kako kvalitetna glazba jer ovakvih albuma ima, interpretirati se može i jogurt, ali ponekad je dovoljno samo nekoliko trenutaka u tjedan dana od kojih možeš živjeti još barem pola godine. Na ovom albumu postoje dva; "Inside The Ships", predivna lagana hipnoza s par folk upada koja u odnosu na spomenutu "Do The Oz" djeluje kao najveći mogući kontrast i koja samo podebljava značenje potonje čija se jačina, nezavisno od kompletne muzike u zadnjih deset godina, može mjeriti valjda jedino s osjećajem koji sama producira.
Isprva nisam išla za tim, ali moram reći i to da su se Tarwater, kao pravi junaci postmodernizma, potrudili za gro referenca. Lennon je samo dio, tu su još "Sato Sato", njihova prva stvar na njemačkom čiji su tekst pokupili od Deutsch-Amerikanischen Freundschaft (DAF) i "Palace at 5 Am", za koju ih je inspirirao ni manje ni više nego Charles Baudelaire. Sad, to što je većina ostalog materijala blaga dosada možemo komotno ostaviti po strani jer nekad pravim stvarima treba pripraviti put. U tu je svrhu ovaj put žrtvovano pola albuma. Meni se čini sasvim poštenim.