Dođe valjda onaj neki trenutak u životu kad shvatiš da si nadživio svoje idole iz djetinjstva. Da si Kurta Cobaina, Bradleyja Nowella i Hendrixa prešišao za par godina, a uskoro ćeš prešišat i Isusa Krista. Dođe trenutak kad tvoji najdraži bendovi slave dvadesete obljetnice albuma koji su obilježili tvoje odrastanje, kada počneš slušati samo glazbu koja zvuči kao nešto što su tvoji bendovi snimali prije dvadeset godina i kada ne kontaš nova kretanja u glazbi. Čak eto ni dubstep koji je tu godinama smatraš glupom novotarijom. Uglavnom, u nekom trenutku postaneš Sale Dragaš.

Zato me valjda i privukao Frank Turner, iako nisam fan pankera koji u ruke uzmu akustare. Turner me doduše vodi za par godina i par stotina odsviranih koncerata, ali nekako kad sam prvi put čuo "Love Ire and Song", pogodio me u sridu. Jer kad ti dopizdi aktivizam, scena i kad postaneš cinik, treba ti netko da ti kaže da je ponekad u redu opit' se kao majmun i otići na prosvjed, premda si dovoljno upućen da znaš kako od tog prosvjeda vjerojatno neće biti ništa.

Ista stvar je i s posljednjim albumom, koji se u bespućima interneta pojavio sasvim nenadano. Frank je očito zaglibio u neke teške probleme, a ako je suditi po tekstovima i plakanjima, vjerojatno je riječ o prekidu dugogodišnje veze. To ga je, pretpostavljam, nagnalo na introspekciju i promišljanje o životu, prijateljima i ljubavima.

I premda nema toliko himničnih pjesama i revolucionarnih napjeva protiv države kao na prijašnjim albumima, opet je pogodio.

Pogodio je s metaforom loših tetovaža što skrivaju ožiljke, a koje bi opet stavio na sebe da ima priliku. Ljudi koji smatraš braćom, iako ti nisu u rodu, pozivi na ples iako ne znaš plesati i referiranje na pank dane i buđenje po podovima.

Frank priznaje da bendovi koje sluša(mo) ne prodaju puno ploča, knjige koje čita se ne prodaju u puno primjeraka, ali kaže da je to naš i njihov izbor. Prisjeća se dana spavanja po podovima i sviranja u rupama i činjenice da ga je to promijenilo te da bi se sramio da je suprotno.

Zato što je valjda shvatio da je sve to dio odrastanja, da bez teških životnih situacija ne bi imali o čemu pjevati i da, a to je vjerojatno najvažnije, bez lošeg nema ni dobrog. Možda ovo sve zvuči kao uvod u petparačku Coelhomo filozofiju, ali jebe mi se.

Samo što za razliku od Franka, umjesto jednog brata s kojim je prangijao "Smells Like Teen Spirit", ja imam jednog s previše ploča i CD-ova, mog musical moron twina. Imam ih i par koji se pentraju po planinama i njih osam s kojima se truckam u kombiju po pripizdinama Balkana, a imam i debile s kojima pišem na ovom sajtu (osim Davora, ne znam tko je to).

I imam još jednu prednost pred njim – ja volim one male sitnice kod osobe s kojom mislim provesti ostatak života

frank-turner.com