Ima neko vrijeme da sam čuo za japansku poslovicu koja otprilike glasi 'Zimu je najvažnije preživjeti'. Ono, u stilu zimi ionako nemaš što raditi, hladno je, vrijeme i kratki dani ubijaju svaku želju za nečim kreativnim i samo je važno dočekati lijepa vremena i buđenje svega pa se i sam probuditi. Poslovica mi je bila jako draga, pogotovo kada se zna kako već duže vremena smatram kako bi onaj dan kada napokon sat vraćamo na ljetno računanje vremena trebalo slaviti kao Novu godinu. To mi je jedan od najdražih dana u godini, a u oštroj konkurenciji s njime je i onaj kada krenu prvi brodovi za Lokrum. To se dogodilo ovog vikenda, vrijeme je vraćeno prije deset dana, NBA se približava ultranapetom playoffu i život opet može početi. Dragi Japanci, ja sam zimu preživio i baš se veselim svemu onome što me čeka slijedećih šest-sedam-osam mjeseci...

Kako je glazba jako važna stvar u mom životu, onda su i razne podloge jako važne za razne događaje. Tako je i ovo buđenje zahtijevalo neki soundtrack, a uz sada već pomalo na ovim stranicama kultne Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou te The Depreciation Guild o kojima ćemo nešto više slijedećeg tjedna, winamp ovih dana često reproducira "Adagh", prvi album za grupu Tamikrest iz Tuarega.

Malo bolji poznavatelj glazbe na spomen Tuarega odmah će pomisliti na Tinariwen, legendarne veterane koji nas godinama uveseljavaju svojim ishumar rockom ili tuareg bluesom, kako već želite nazvati glazbu koja spaja zapadnjački utjecaj s tradicionalnim napjevima i melodijama pustinjskih nomada iz Tuarega. Iako će se mnogi sada zapitati zbog čega treba glazbi koju Tinariwen svira davati neko posebno ime, odgovor upravo dolazi od Tamikresta, baš kao što su to prije nekog vremena željeli odgovoriti članovi grupe Terakaft, također iz Tuarega. Naime, očigledno je kako ono što svira Tinariwen nije specifično samo za njih, već je takva kombinacija modernog i tradicionalnog prisutna i kod drugih izvođača. Kada sam prvi put čuo Terakaft, mislio sam kako se radi o čistim Tinariwen imitatorima, a sada kada sam se upoznao i s grupom Tamikrest, shvatio sam da se radi o jednoj specifičnoj vrsti glazbi za koju naša poprilično ograničena uha misle kako ne postoji previše razlika od izvođača do izvođača pa ih onda smstramo kopijama onih bendova za koje smo već čuli.

Da se razumijemo, velika većina oni koji su ikada slušali Tinariwen bi u trenutku slušanja Tamikresta upitali je li to neki novi Tinariwen album. Jer, sve je tu - gitare drže one specifične pustinjske melodije, ritam stvaraju jednostavne udaraljke, pljeskanje rukama i dodatne gitare, pjevanje je izrazito ritmično, boja glasa Ousmane Ag Mosse odgovara pjevačima iz Tinariwena, specifiči usklici rađeni palucanjem jezika dominiraju pjesmama, back vokali ponavljanjem osnovne teme rade dodatnu ritmičnost pjesmama, a oni koji razumiju tekstove će otkriti kako i Tamikrest pjevaju o želji za neovisnosti Tuarega, odnosno slobodi naroda koji samo želi neometano živjeti svojim nomadskim životom. Dakle, „Adagh" bi mogao proći kao novi Tinariwen album. Naravno, razlike ipak postoje. Jedna od njih je činjenica kako Tamikrest imaju samo jednog pjevača, spomenutog Ousmana, čiji vas vokal već od prve pjesme lagano uzima k sebi i vodi vas kroz ovaj album. Isto tako, Tamikrest ne variraju u ritmičnosti pjesama - album je prilično ujednačen bez nekih izrazitih odskakanja bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. Za razliku od Tinariwena, koji u svojem repertoaru imaju i izrazito 'nabrijane' pjesme, Tamikrest je na cijelom albumu poprilično sjetan.

Ujednačenost je najveća odlika "Adagh" albuma (inače, Adagh je drugi naziv za Tuareg). Od "Outamachek"-a do "Toumastin"-a, prve i posljednje pjesme na albumu, posložilo se 40-ak minuta pustinjskog bluesa koji će vas još jednom povesti na putovanje nepreglednim Tuaregom. Mene je osobno ovaj album nagnao za ponovnim razmišljanjem o sklapanju najpovoljnijeg aranžmana za posjetu Festival au Desert. To bi bio doživljaj...

myspace.com/tamikrest