Kako je već na ovim stranicama napisano, pot lista prvotno je bila radijska emisija na Radio Studentu. Ta je emisija nastala na retrospektivama devedesetih nezgrapno nazvanih Nevermind The Blue Lines, a jezgra ljudi koja je radila tu emisiju prvotno je imala termin kojeg su zvali Chucky Egg. E pa, prije svega toga postojalo je i Črno zlo i to u svega par izdanja prije nego je odlučeno da pjesma Tamare Obrovac gubi primat u davanju imena pred nekom starom igrom s Komodorca...

* * * * * * * * * * * * * *

Jako je malo nedostajalo da "Madirosa" bude pravo remek-djelo, album koji će još jednom potvrditi Tamaru Obrovac kao pravu zvijezdu naše world music/etno/jazz/kakogodtohoćetezvati scene. Stvarno samo malo. Da su se Tamara i njen prateći Transhistria Ensemble samo malo suzdržali u aranžmanima nekih pjesama i pustili ih da završe 'prirodnim' putem, o ovom albumu bi se dugo pričalo i van granica Hrvatske. Doduše, i ovako je "Madirosa" jako dobar album, ali činjenica kako vas neki trenuci tjeraju da pritisnete 'skip' na svom playeru nikako nije dobra.

U čemu je stvar? Ritam sekcija Transhistria Ensemblea su Žiga Golob i Krunoslav Levačić, dvije trećine nekadašnje Folkestre kojima je najveća mana bila pretjerivanje u igri s glazbom, odnosno pokazivanje svoje glazbene moći. Jednostavno, riječ je o vrhunskim glazbenicima koji su imali problem u tome što su jako često željeli pokazati kako su u stanju sve odsvirati, od svega napraviti improvizaciju i sa svime se muzički šaliti. Samim time, Folkestra, usprkos nekadašnjem kultnom statusu u Ksetu, nikada nije postala neko ime koje se ozbiljno uzimalo. Golob i Levačić su se već odavno priključili Tamari, a usprkos činjenici kako već godinama rade odlične aranžmane njenih pjesama, na live nastupima se znalo dogoditi da ih obuzme 'Folkestrin duh' i počnu sa svojim izdrkavanjem. Ta zarazna bolest je očigledno pogodila i Tamaru, a i ostale članove Transhistria Ensemblea (treba spomenuti sjajne Uroša Rakoveca i pogotovo Fausta Beccalossija) pa su neki live nastupi apsolutno neslušljivi. Uostalom, pogledajte kako je "Črno zlo" zvučalo u ovoj verziji...

E pa, sada se cijela priča o pretjerivanju prenijela i na album, odnosno na neke njegove dijelove. Prvi put se to čuje u novoj, jedanaest i pol minutnoj verziji sada već kultne "Daleko je...", a do kraja albuma se ti trominutni dijelovi ponove još par puta. I to je ono zbog čega ovaj album nije remek-djelo, a mogao je biti.

"Madirosa" ima nevjerojatno snažan početak. Odmah se predstavlja gudački Epoque Quartet iz Češke s kojim Tamara pokazuje kako odlično prati svjetske trendove priključivanja neoklasične glazbe tradicionalnim ritmovima. Nakon trominutnog gudačkog uvoda, zvuci gitare čine prijelaz na fantastičnu "Tango i Ča Ča Ča" koja pokazuje Tamaru u naponu snage. Lijepi ljubavni tekst, odlično pjevanje i sjajan aranžman (Tamara je napisala sve aranžmane na albumu, uključujući i one za gudače) ovu pjesmu čine pravim hitom usprkos gotovo 12-minutnom trajanju. Na tu pjesmu se nadovezuje isto tako sjajna "Rožica" i u tom trenutku sve je spremno da ovo bude najbolji rad ove Puležanke. Slijede još dvije odlične pjesme ("Dube sanjam" i "Ča će mi lipota") i sve ide sjajno dok se ne pojavi taj završetak nanovo aranžirane "Daleko je..."

I onda pomislite da im se to omaklo pa se sve ponovi u "Madirosi" i završi u "Villa Idoli" pa skontate da i "Rožica" ima taj jedan dio koji vam je u prvotnom trenutku bio OK, ali kada se sve zbroji i on postane višak i onda se upitate - čemu to? Je li moguće da Tamara uz sav taj talent ne vidi da ga sama guši? Ili je možda pisanje tekstova i aranžmana, pjevanje i sviranje flaute te kompletna produkcija albuma malo prevelik zalogaj za nju? Pitam se samo kako bi "Madirosa" zvučala da ga je producirao neki svjetski jazz/world music producent? Bi li nakon njega Tamara bila pozvana da svira na svim važnijim svjetskim žanrovskim festivalima gdje bi joj i trebalo biti mjesto?

Ovako...

Ovako je "Madirosa" jako dobar album kojeg dosta često vrtim u playeru, ali tijekom slušanja nekoliko puta stisnem skip. A ne volim to raditi i onda me nervira što sam na to primoran. Više bih volio da je cijeli album bezveze...

P.S. Kada sam taman prije objave ponovo pročitao ovaj tekst, shvatio sam da sam možda bio preoštar prema ovom albumu. To je samo zato jer je stvarno jako malo nedostajalo da bude remek-djelo, a nekako mi je krivo da to na kraju nije tako ispalo. Album obavezno poslušajte, a možda ste od onih koji su išli slušati Folkestru u Kset pa će vam i moje primjedbe biti beznačajne.

www.tamaraobrovac.com