Neke od žrtava one nepredviđene dvomjesečne pauze u radu pot liste bili su albumi koje smo u to vrijeme slušali, a o kojima smo možda željeli napisati slovo-dva. Jebiga, muzika nas nije imala namjeru čekati, neke drage albumi zamijenili su drugi, draži ili možda samo svježiji, pa će se sigurno na kraju godine dogoditi da ćemo pri vrhu godišnje liste imati poneki album koji je prošao bez recenzije. Albumu "Kaani" grupe Tal National to se nije moglo dogoditi. Jednostavno, predobar je ovo album, a nije mu se dogodila sudbina nekih koje sam pomalo počeo zaboravljati, odnosno smanjivati intenzitet preslušavanja. "Kaani" je i dalje jedan od prvih izbora ako želim poslušati neki album afričkih izvođača.

Priča o Tal National i objavljivanju ovog albuma je potpuno klasična priča o afričkim izvođačima. U rodnom Nigeru ova je grupa, inače okupljena oko gitarista Almeide (punim imenom Hamadal Issoufou Moumine, Almeida je nekada navodno bio dobar nogometaš, a sada je i sudac na lokalnim sudovima te jedan od nositelja humanitarnih akcija za nigersku siročad) jedna od najvećih glazbenih zvijezda, a o njihovim petosatnim nastupima pet puta u tjednu pričaju se legende. Kako su se vrata prema afričkim izvođačima posljednjih godina širom otvorila, tako je i priča o Tal National došla do ekipe koja vodi FatCat Records, a britanskoj izdavačkoj kući nije bilo potrebno dugo da i oni zajašu na valu afričke glazbe te su Tal National tako postali prvi (valjda sam to dobro vidio) izvođači s Crnog kontinenta kojem je FatCat objavio album.

"Kaani" je treći album za Tal National, ali prvi kojem je distribucija obavljena van Nigera. On je na neki način nastavak "A-Na-Way" albuma iz 2008. koji je grupu i etablirao kao miljenike nigerske publike. Sniman u opskurnim uvjetima u Niameyju, ovaj je album uspio uhvatiti nevjerojatnu količinu energije kojom Tal National potpuno obuzima slušatelja.

Zvučna slika koju ova grupa gradi, prvenstveno je naslonjena na Almeidinu gitaru. Potpuno eksploatirajući takozvani 'tradi-modern' pristup, on je klasičnom zapadnjačkom zvuku dodao repetetivno mantrična slaganja dionica. Zvonkasti zvuk njegove gitare nalazi se u prvom planu i hipnotički preuzima ulogu vodiča kroz muziku koju Tal National stvara. Naravno da je sve povezano s udaraljkaškima koji na neki način čine bazu zvuka, a tu je i odličan vokal (Abdou Souleymane) koji svoje dionice obogaćuje učestalim back vokalima. No, koliko god uistinu dobri bili i ostali glazbenici, Almeida i njegova gitara su stvarno nešto posebno. Taj specifični, repetativni način sviranja ne dopušta nikakav predah – tek poneki prijelaz, u kojima se i Almeida opusti pa ukrasi svoje dionice, na kratko skreće glavnu temu, ali sve se brzo vraća u onaj početni smjer. Većina pjesama na ovom albumu od početka do kraja drže isti ritam i melodiju, a repeticija stvara mantrični ugođaj koji se s vremenom samo pojačava i navodi na udove na ples. Kako Tal National ne znaju za odmor, tako je i tek jedna pjesma ("Sarkin Fada") nešto laganija, dok su sve ostale prilično nabrijane. U prilično uravnoteženom albumu, naslovna "Kaani", te "Wongharey" i "Tchana" su one pjesme koje bih izdvojio i ako želite testirati je li ovo album za vas, probajte s nekom od ove tri pjesme.

Tal National su si ovim albumom otvorili vrata i van rodnog Nigera. FatCat su ih dobro ismprovirali pa je ova nigerska ekipa već odradila i nekoliko turneja po raznim dijelovima svijeta. Ne znam samo jesu li i ti 'svjetski' koncerti slični onim 'domaćima' koji, navodno, traju i po pet sati.