'Doc Holiday fraza' savršeno opisuje "I Wasn't Born To Lose You", peti studijski album britanske grupe Swervedriver. Naime, nitko nije očekivao da bi ova četvorka iz Oxforda mogla izbaciti novi album, a oni su to učinili i to na izrazito impresivan način. Teško mi je procjenjivati gdje će se ovaj album naći u godišnjim pregledima, ali je sigurno bolji od svih neoshoegaze bendova i njihovih albuma izašlih posljednjih nekoliko godina.

A Swervedriver i nije tipičan shoegaze bend. Zapravo, zvukom ima jako malo dodirnih točaka s cijelom pričom koja se odvijala na Otoku početkom devedesetih. Njihov zvuk više je odgovarao američkim bendovima poput Dinosaur Jr. nego My Bloody Valentine, ali ih je činjenica kako su izdavali za Creation Records te dolazili iz Oxforda, u kojem je tih godina scena bila izuzetno jaka, svrstala pod shoegaze nazivnik. Kako su oni ipak bili dio te priče i davali podršku svojim prijateljima s Creationa i oko njega (prvotni naziv za shoegaze u engleskim medijima je bio 'the scene that celebrate itself' zbog nevjerojatne povezanosti među bendovima, potpuno suprotne od brit-pop priče), onda su Swervedriver prihvatili da ih se etiketira pod shoegaze iako su oni više voljeli odvrnuti pojačala na najjača i rasplati žestoke ritmove nego slagati bučne plohe. Uostalom, i glas Adama Franklina te njegov stil pjevanja više je bio 'rockerski' nego sanjiv kao kod ostatka shoegaze scene.

Čudno je da se "I Wasn't Born To Lose You" pojavio ovako neočekivano s obzirom na to da se Swervedriver ponovo okupio već 2008. godine, a nakon što su godinama radili reunion turneje, prije godinu dana su najavili da rade na novom materijalu. No, očito im ljudi nisu toliko vjerovali...

No, vjerovali ili ne, sada imamo novi njihov album koji opet nudi mnoštvo sjajnih pjesama. Ništa se bitnijeg nije promijenilo u zvuku benda (inače, postava je tri četvrtine originalna iz njihovih najjačih dana, tek je bubnjar novi, ali njih su ionako mijenjali i tijekom devedesetih na regularnoj bazi). I dalje je to prava gitarska muzika koju bi mogli smjestiti negdje između shoegazea i američkog indie-rocka devedesetih. Doduše, razlike između ovog i ranijih albuma su ipak prisutne. U odnosu na trilogiju "Raise"/"Mezcal Head"/"Ejector Seat Reservation" iz prve polovice devedesetih ("99th Dream" je dobar, ali ipak malo lošiji album od prethodnika) manje je žestine u cijeloj priči. Ne kažem da su se Swervedriver razmekanili, to nikako, ali nema na ovom albumu onog bijesa i ludosti koje su genijalne himne poput "Son Of A Mustang Ford" ili "Rave Down" imale u sebi.

U stvari, kada vam "I Wasn't Born To Lose You" potpuno sjedne na mjesto, onda postane jasno kako je on možda najbliži britanskom zvuku od svih njihovih radova. Ovaj materijal bi se na trenutke mogao nazvati dream-popom (rockom), ali u naravi je to i dalje prepoznatljiv Swervedriver zvuk. Tek, kao što rekosmo, malo smireniji.

Swervedriver su uvijek bili bend čiji su albumu bili idealan soundtrack za divlju vožnju auto-cestama. I dalje njihova muzika savršeno odgovara vožnji, ali razloga za divljanje više nema. Prošlo je ipak nešto vremena, malo se ostarilo, a na stražnjim sjedalima su djeca pa treba i na njih misliti. No, to ne znači da i ona neće uživati u ovom albumu. Svi će. Ili bi barem trebali.

p.s. Ne spomenuh niti jednu pjesmu. Ako baš hoćete, obratite pažnju na uvodni dvojac "Autodidact" i "Last Rites" nakon kojeg odmah sve sjeda na svoje mjesto, potpuno razigranu "Deep Wound" koja je možda i najbliža ranijim radovima, laganiju "English Subtitles" koja je fantastično strukturirana ili pravi a la Ride dream-popić u vidu "Lone Star". A za single je odabrana "Setting Sun"...