Bivši hipi sleš reformirani synth-panker s holivudskih ulica, Michael Gira je učinio u ranim 80-tima ono što će Antony H. ponoviti par desetljeća kasnije: širinu kalifornijske plaže i visokog neba zamijenio je bespućem njujorških avenija i gorostaštvom njegovih nebodera, da bi vlažnu i krivu, horsetrackracing poeziju Bukowskoga trampio za ništavilo koje su za sobom ostavili Beatnici. U sudaru s kič-jedinstvom tadašnje njujorške scene, koja je obilovala queer/TSG klubovima veličine palca, a u kojima je bubnjala vinil-mješavina diska i panka, Gira gubi razum, pronalazi osjaćaje i s nekolicinom gunđala pokreće jako corny grupu. Pogađate, radi se o Swansima - brutalnom, industrijski-teatralno-no-wave-noise čudovištu koje u publiku prdi bez filtra gaćica. Doslovno. Početkom 80-tih, grupa je bez muzičkog 'znanja', ali do zuba naoružana apsurdom i prostačkom, artaudijanskom grubošću, krenula u borbu s građanskim (ne)moralom i privatnim opsesijama članova. U to vrijeme, količinom buke mogli su im parirati eventualno The Birthday Party, Einstürzende Neubauten, Throbbing Gristle, a Lydia Lunch ispadima - scenskim. Putem kojim nije manjkalo izmjena, kako u postavama tako i u pristupu muzici, Gira je bend održavao na životu sve do 1997., kada mu je dozlopizdilo financijsko iscrpljivanje i nesigurnost. Osobno, nisam vjerovao da će se Swansi ikada ponovno okupiti, tim više što je Gira kao principijalni nekonformist oduvijek isticao da mrzi reunione.

Zato "My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky" i nije get-together kakav očekujemo od bendova kao što su Pulp, Pixies ili nedajbože Eagles. Ne radi se o obradama vlastitih pjesama, resprodanim live-koncertima, Vegas one-month-standerima...već o punokrvnom, žilavom i strašno osobnom, a značenjem i zvukom ipak monumentalnom albumu. Zato "My Father..." nije emotivno poluprazan goblen boja-po-brojevima, niti je on, kao što se moglo očekivati, ploča novih 10 zapovijedi koji moćni Gira spušta blijedim kršćanima. "My Father..." je jednostavan, snažan i prepoznatljiv. Većina robusnosti zvuka starih Swansa i dalje je ovdje. Cvileće gitare opet kontrolirano gude po lijevom i desnom krilu stereo spektra. Vokalni izraz kojeg je Gira (da ne kažem) njegovao u Swansima ogoljen je do zadnjeg stupnja na putu u pakao. Južnjački folk-country-blues ovdje živi, i zato se više ne može nazivati utjecajem. Više, riječ je o zvuku kojim su Swansi utjecali na druge (vidi manje ispolirani, raniji rad Davida Eugenea Edwardsa). Gira Swanse nije okupio poradi svoje sardoničke prćije, dramatičnog preobraćenja ili u potrazi za epitafnom gestom. Ovdje je evidentna nova iskustvena razina; "My Father..." je Girina "A Life After the Music for Dummies", kojom dokazuje da u životu ispunjenom radom postoji ono 'još dalje'.

Iako pjesme na "My Father..." nisu divinacijske u svojim molekularnim obilježjima (na stranu vokaliziranje, koje doduše dolazi s propovjednikom built-in) križanjem tročetvrtinskog ritma i bluesa dobivamo muziku koja kao da stiže s drugog svijeta. Slično najranijim ostvarenjima Nicka Cavea and The Bad Seedsa, bend uspješno realizira ono što je u muzici teatralno s onim bitnim, tj. stilsko sa značenjskim. Početna "No Words/No Thoughts" ima tendenciju izlaska izvan tradicionalnih okvira pop-rocka i stoga ozbiljno podriva inače konceptualno solidno zaokruženu cjelinu. "My Birth" nadmašuje sve rokerice koje sam uspio čuti prošle godine (uz iznimke nekih pjesama s "Grinderman 2"). Kratka "Reeling The Liars In" nedvosmisleno nudi rješenje svjetskih problema, baš kao strastveno ispijen shot viskija ledom spuštene temperature. Nule i jedinice koje su Swansi uspjeli zabilježiti u "Eden Prison" vjerojatno je najbolji poziv na koncert koji bend može ponuditi, a za sladokusce fromaliste istovremeno pruža i dinamičku modulaciju koje se ne bi posramili Reich ili Branca. Iako titularno obećavajuća, "You Fucking People Make Me Sick" pjesma je koju iznova preskačem - s Devendrom Banhartom i Girinom trogodišnjom kćerkom za mikrofonom - ukusna je koliko i radijska reklama za Baumax domaće diskofolk wannabe pjevačice. Zato valjda postoji "Inside Madeline", pjesma s ponajboljim Girinim lyricom i osobni first pick konja za utrku. Estetski vrhunci albuma se prikradaju kada se u prvi plan probija gitarističko čudo Normana Westberga. U njegovim rukama, instrument tješi slušatelja da se pjesma neće raspasti u jednom od trenutaka koji dolaze. Westberg kao da igra strogog flastera na Giri, koji je zauzvrat istovremeno suspregnut i zadovoljan utegom koji ga kontrolira.

"My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky" ukazuje na razliku u pristupu muzici nekada i danas, stoga je i vrijednost Girinog ponovnog aktiviranja Swansa veća od dokumenta samoga albuma. Znamo da se weltschmerz može sagledavati sentimentalno, no svoj pogled na ljudsku tragediju gdjegdje su uspjeli prokazati hladne glave. Zato nas čude damiri avdići.

www.swans.pair.com
www.myspace.com/swansaredead