Bend kojeg nitko ne sluša. Ta mi je misao pala o Svadbasu tijekom njihovog koncerta od prije mjesec dana kada su predstavljali svoj novi album "Još". Već i sam taj koncert je na neki način potvrdio moju tvrdnju iz prve rečenice. Zanimljiva ideja održavanja koncerta na kojem će se svirati uglavnom pjesme s tada još uvijek neobjavljenog albuma je napunila mali pogon Tvornice. Bend je odsvirao svoje, oni u prva dva-tri reda su to slušali i cupkali, ali ostalih 80% posjetitelja je tek pljeskom između pjesama pokazao da se nalaze na nekom koncertu. Žamor je prisutan na svakom koncertu i to je činjenica protiv koje se ne može boriti, ali ovaj put je bio poprilično izraženiji. Objašnjenje je bilo jednostavno - većina ljudi ionako nije bila tu radi koncerta nego radi eventa. Svadbas objavljuje album nakon 6 godina. To je bio dobar povod za novi event 'urbane gerile'.

No, jebeš ti taj koncert (koji je, btw, bio sasvim solidan - Ljubica je na onih par pjesama s gitarom u ruci izgledala prilično cool. O pjesmama ćemo nešto kasnije). Treba još malo dokazati tvrdnju o bendu kojeg nitko ne sluša.

Svadbas ima problem što postoje u državi u kojoj nema sredine. Imaš ili lijevo ili desno. Ili šminkere ili alternativce. Ili Index ili Jutarnji. U takvom okruženju grupa koja bi trebala biti negdje u sredini nije po volji nikome. Jedne Svadbas ne može zabaviti, odnosno ponuditi im razloge za opijanje i mrdanje udovima, a druge ovaj bend tek okrzne po pitanju glazbenog ukusa, odnosno tematike kojom se bavi.

Bendu nikako kroz karijeru nije pomogla ni "Treblebass", pjesma koja ih je približila velikim masama ali koja je odskakala od svega onoga što Svadbas radi. Još manje su im pomogli kritičari koji su im nepotrebno lijepili etikete poput art-rocka koje su nekog ozbiljnijeg poznavatelja glazbe mogli udaljiti od benda smatravši da sami Svadbasi lijepe sebe te pridjeve. Uostalom, koji bi kurac trebao biti art-rock?

I što nakon ovih mojih tvrdnji napisati o "Još"? Prije svega treba istaknuti kako je meni ovaj album sasvim solidan. Za razliku od nekih drugih članova pot liste (ovo 'članova' zvuči kao da smo neka sekta, ali neka bude tako) ja imam potrebu slušati bendove koji pjevaju na hrvatskom ili sličnim jezicima. No, za razliku od onih kojima je sve što dolazi s ovih prostora u startu za ocjenu-dvije bolje od svjetske konkurencije, meni je to sve isto. Jedini je kriterij zadržavanje u playeru. Ne zanima me previše što netko drugi misli o mom glazbenom ukusu, ali ako neki album imam potrebu poslušati više od dva-tri puta (to je neka gornja granica rasuđivanja je li mi nešto dobro ili nije), onda se upitam zašto je to.

A razlog zbog kojeg se to ovaj put dogodilo je taj što Svadbas znaju napisati dobre pjesme. Jura i Pavle te povremeno Ljubica (čije su mi dvije pjesme na kraju vjerojatno i najdraže), kako bi se reklo, barataju materijom i znaju što rade. "Još" u sebi krije nekoliko razigranih hitića, nekoliko uspavanih pjesmica - svega pomalo plutajući između popa, rocka i onoga što se naziva indie glazbom. Daleko od toga da je ovo neki sudbonosni album koji će bilo što promijeniti, ali je uhu ugodan, a kako nema previše sličnih bendova s ovih prostora (na pamet mi padaju samo ova aktualna faza Autoparka) onda mi je od gusta bilo i slušati "Još" posljednjih dana.

"Još" je pokazao svima da Svadbas imaju razlog za svoje postojanje i lijepo je da se ova grupa odlučila na oživljavanje. No, njih i dalje neće 'nitko' slušati, to se neće promijeniti. Ne postoji previše medija koji bi im dali dovoljno prostora da se uvuku u uho prosječnom slušatelju, a ovi zahtjevniji će uvijek pronaći svoje zamjerke. No, ako je tako suđeno biti onda zašto bi se to mijenjalo? Mislim, Svadbas će uvijek na svojih 10-15 koncerata godišnje okupiti po par stotina ljudi koji će uživati u njihovim pjesmama. Što ima loše u tome?