Glavni problem mojih sugrađana iz grupe Embassy 516 je ta njihova opsjednutost konceptom. Naime, kako Žarko u svakom intervjuu voli istaknuti, "Surveillance Of The Environment" nastao je pod utjecajem američkog komunikologa/sociologa Harolda Dwighta Lasswella. Pjesme, kako autori kažu, prate Lasswellovu teoriju, a ovo bi trebao biti samo prvi dio trilogije nastale prema njegovom djelu. E sad, naravno da svatko ima pravo na svoje kreativno razmišljanje, ali mene osobno odbija ideja da mi netko mora objasniti o čemu muzika govori da bih joj se ja potpuno mogao posvetiti. Isto kao i one izložbe moderne umjetnosti - ako ne pročitaš manifest/katalog/vodič kroz izložbu, nećeš baš shvatiti što bi trebao na njoj gledati. Jebiga, rock nije zamišljen da bude konceptualan. Ili bar ne previše konceptualan.

 

I stvarno ne bi na ovo uopće posvećivao pažnju da je moguće izbjeći tog nesretnog Lasswella, a kako Embassy tako reći pratim od njihovih početaka iz Udruge mladih Orlando, onda mi je poznato i kako Žarko na tom konceptu inzistira od davnih dana. (Priča oko imena benda i Manic Street Preachersa mi je fanovska priča i sasvim mi je ok iako nekome može zvučati nategnuto. Nju ne bih dodavao konceptu)

No, dobro. Preživjeli smo nekako koncept i okrenuli se samoj muzici. Zanemarili formu i okrenuli se sadržaju. A što on nudi? Embassy 516 bi se vrlo lako mogli pozicionirati na hrvatskoj sceni iz čistog razloga što je jako malo (ili ih uopće nema) hrvatskih bendova koji sviraju indie/shoegaze/post/pop aktualnu glazbu. Od prve pjesme Embassy tonu u tu sanjivost koju presijecaju bučne gitarske dionice. Doduše, potencijal ovaj bend pokazuje tek na mahove. "Surveillance Of The Environment" je neujednačen album iz kojeg odskaču single "Souverain Bein", meni jako draga "Digital Delay" te "An Amplitude", "Embassy" ili pamtljiva "The Bees, The Beasts, The Nightmare Train". Ostatak albuma ipak pliva u osrednjosti, a pojedine pjesme su satkane od pomalo klišeiziranih dionica. Dojam je i kako je album na trenutke preproduciran, a pogotovo se to odnosi na Žarkov vokal za koji je očigledno da je provlačen kroz razne efekte. No, ukoliko će Embassy 516 uživo sve to moći izvesti kako je zapisano na CD-u, onda ta preproduciranost potpuno pada u vodu.

Bez obzira na sve kritike koje sam napisao u prethodnih 40-ak redova, ipak sam istaknuo da mi je gotovo pola albuma dobro. Kako se radi o onoj klasičnoj priči s hrvatskim bendovima, a to je da im je trebalo pet godina da objave svoj prvi studijski uradak, onda se "Surveillance..." može nazvati dječjom bolešću. Nadam se samo da će Embassy odustati od koncepta i okrenuti se nekim drugim temama. Nitko ne može oduzeti Žarku činjenicu da zna napisati pjesmu, ali zar nije malo čudno da autor od svojih 30-ak (ili nešto manje, nisam siguran) godina koji svira neku vrstu indie glazbe od 12 pjesama na svom albumu nema nijednu ljubavne tematike? Nekako mi se čini da to ne bi trebalo biti tako.

www.embassy516.com

.