Pomalo mi je neugodno kada se sjetim koliko sam se puta pravio da znam sve o "trvu" black metalu, koliko sam puta u tom kontekstu spomenuo shoegaze i My Bloody Valentine te koliko je naposljetku kratko trajala sretna veza s bendovima kao što su Alcest ili Fen. To naglo hlađenje od raznoraznih (uglavnom shoegaze) kombinacija post-black metala me podsjetilo na zasićenje post-rockom i post-metalom. Neinventivno i hladno kopiranje jednostavne forme postalo je toliko irelevantno da sam redanje albuma novih bendova svjesno počeo izbjegavati. No, bilo je uvijek iznimka koje su uglavnom činili stari heroji i poneka nova imena pa su upravo takvi slučajevi bili krivi za ponovna veličanja pokopanih pod-žanrova. Ne želim ni brojati koliko sam se puta na pot listi vraćao post-rocku s uvijek spremnom karticom nepotrebnog opravdavanja.

Tako taman kada sam mislio da me pustila faza post-black metala naletim na Deafheaven i na njihov odličan drugi album "Sunbather" koji izlazi za Deathwish Inc. Jacoba Bannona iz Convergea te mi odmah postaje jasno da mi se u njihovom slučaju više ni ne da boriti protiv etikete hipster black metalaca. Forma je tu i svatko od nje može raditi što želi. Osnivački benda, gitarista Kerry McCoy i pjevač George Clarke ne negiraju utjecaj trvu nasljeđa, ali otvoreno priznaju da su inspirirani novijim francuskim bendovima kao što su Alcest i Amesoeurs te da je njihova glazba više duguje urbanoj otuđenosti nego magli i šumi. Njihovom black metalu tempo diktiraju post-metalske sinusoide koje podsjećaju na one Red Sparowesa i Envyja (poglavito zbog Clarkeovog screamo vokala), a McCoy je nakon izdavanja split singla s kalifornijskim bendom Bosse-de-Nage na kojem su obradili "Punk Rock" i "Cody" od Mogwai dao super usporedbu za glazbu svog benda: My Bloody Valentine doing a Burzum cover of this Mogwai song.

Bez obzira na pozadinsku tjeskobu i melankoliju, njihov se blackerski vakuum izdiže iznad svega, stvarajući dojam da bend doslovno više duguje suncu nego tami. Iako ćete riječi teško razaznati, glazba vjerno prati Clarkeove egzistencijalne nedoumice: Lost in the patterns of youth and the ghost of your aches comes back to haunt you. Eksplozija emocija nastupa u trenutku kada se sudaraju najsunčanije (!?) black metal katarze i njegovi stihovi kasnog adolescenta, onog koji postaje svjestan da će ga upravo ta glazba povesti na jedno od posljednjih putovanja daleko od sranja svakodnevnice.

Album nije nimalo jednoličan i ni u kojem trenutku naporan, odnosno jednim je dijelom dobro prilagođen nemetal fanovima koji će zasigurno trebati pokoji predah. Između četiri duge pjesme nadovezali su tri polagana post-rock/ambijent komada pa se tako na jednom ("Please Remember") čak pojavljuje Stéphane Paut iz Alcesta čitajući ulomak iz "Nepodnošljive lakoće postojanja" Milana Kundere. "Vertigo" cijeli prvi dio podsjeća na nedjeljnu melankoliju i siva prostranstva post-apokalipse Red Sparowesa da bi se naposljetku pretvorila u divljačko izgaranje koje su nam već predstavili na "Dream House" i "Sunbather" te na kraju ponovo na "The Pecan Tree" koja kao da ne poznaje oprost i tako sve zatvara u mračnijem tonu.

Clarke u svojim pjesmama s jedne strane apatično i besciljno promatra bogatstvo i sređeni život drugih, a s druge mu se u stvarnosti divi i sanja o nečemu što je za njega već duže vremena nedostižno. Pa onda ponovo, s jedne strane želi srediti život, a s druge je spreman sve žrtvovati samo da bi snimio album karijere i otišao na dugu turneju.

Uspjelo mu je!

dfhvn.tumblr.com