Da li je moguće cijeli život strpati u jedan album? Iako bi odgovor nakon prvog preslušavanja šestog studijskog albuma za Sun Kil Moon mogao biti potvrdan, Marku Kozeleku to ipak nije uspjelo, odnosno svojom nam je recentnom hiperprodukcijom, što samostalno što u suradnji s drugima, dao naslutiti kako za njega tek počinje još jedna značajna storytelling faza u već dugoj i zgusnutoj karijeri (uz friški album jako dobro pristaju prošlogodišnja izdanja "Mark Kozelek & Desertshore" i "Perils from the Sea" u suradnji s Jimmyjem LaValleom iz The Album Leaf). Uspomene i spoznaje nadiru mu na svakom koraku pa ispada da je "Benji" samo mali komadić velike priče s kojom ovaj indie veteran započinje novi uzlet u kojemu jedan album ne može biti dovoljan da u njega istrese sve što donosi inventura koju je pokrenuo nakon friško osviještene krize srednjih godina. "Benji" je struja misli, mozaik asocijacija koje se isprepliću i zatvaraju krug više puta unutar pojedine pjesme. Banalnost te struje misli prestaje u trenutku kada shvatite da se lako možete poslužiti Markovim reminiscencijama kako bi spontano prelistali vlastite. I naše priče, koliko god se razlikovale od njegovih, mogu prizvati svu silu potisnutih životnih epizoda i neosviještenih odgojnih koordinata koje definiraju naše ključne osobine. Štoviše, zbog Markove će vam izravne, ali i tople naracije ubrzo postati jasno da je svaki trenutak života, kakav god on bio, vrijedan ponovnog proživljavanja, bez obzira na ožiljke koji nikada neće zacijeliti i greške koje nikada nećete stići ispraviti.

Smrt je ključni katalizator na albumu i ona se širi kao zaraza s pjesme na pjesmu, oduzimajući život članovima obitelji, prijateljima, susjedima i poznanicima. Svi ti pokojni žive novi život, asistirajući Marku da shvati i opravda vlastito postojanje i sklonosti. Te opjevane smrti u kombinaciji s krizom srednjih godina u njemu generiraju ogromnu anksioznost koja se na pojedinim mjestima pretvara u paniku zbog koje nastaju najljepše pjesme. Dovoljno je da poslušate "I Love My Dad" i "I Can’t Live Without My Mother’s Love". Vjerujem da među vama ima onih koji će imati dovoljno dobrih razloga da nakon tih pjesma odmah nazovu Starce. Pretpostavljam da taj razgovor neće otići dalje od vremenske prognoze i detaljne analize ručka, ali i to je više nego dovoljno. Neke si stvari nikada nećemo reći. Nemamo svi na raspolaganju pjesme kao Mark, a u njima je ionako dopušteno uljepšavanje i varanje. To će vam on prvi priznati.   

Ali zato Markova melankolija brzo pronalazi put provocirajući najtoplija i najpotisnutija sjećanja. "I Watched The Film The Song Remains The Same" me vraća u kuhinju gdje sam s nonom mijesio domaće njoke i gdje smo zajedno gledali Santu Barbaru ili kod prijatelja koji mi je puštao pjesme benda čiji ću fan ostati do kraja života. Ta pjesma donosi i dijagnozu s kojom možemo otključati većinu drugih:

I don't know what happened or what anyone did / But from my earliest memories, I was a very melancholic kid / When anything close to me at all in the world died / To my heart, forever, it would be tied… / I cannot shake melancholy / For 46 years now, I cannot break the spell / I'll carry it throughout my life and probably carry it down

Povrh sveprisutne smrti "Benji" ipak isijava svojom dirljivim zahvalma i životu koji se još uvijek nastavlja. Na njemu se kroz pjesme zahvaljuje roditeljima, rođacima, prijateljima, djetinjstvu, glazbi..., a posebne uloge imaju i Ivo Watts-Russell i Ben Gibbard. "Benji" je psihoterapija. Priprema na još veću samoću.

Obzirom na opravdane hvalospjeve ovo bi moglo biti izdanje s kojim će Mark pribaviti nešto novih slušatelja i zbog kojeg će neki od njih imati dobar razlog za kopanje po bogatom Red House Painters / Sun Kil Moon / samostalnom katalogu.