Mark Kozelek je umoran. Umoran od bezbrojnih turneja koje se vremenom uvijek pretvore tek u poslovna putovanja previše opterećena dogovorima i kompromisima, od prilagodbi zahtjevima svojih suradnika, od donkihotovskog suprotstavljanja ustaljenim pravilima biznisa kojeg je dio samo slučajnošću sudbinske ironije. Ali umoran i od višedesetljetne potrage za skrivenim središtem sveproždiruće čežnje u kojem se nada pronaći i razloge, opravdanja i objašnjenja svojeg života te, neposredno, i svojeg rada. Marku Kozeleku, međutim, nipošto nije dosta svega, pa da eventualno treba konačan raskid sa starim navikama i običajima. Ne, on je jednostavno samo umoran, očekivano, pa žudi odmor i novo punjenje svojih autorskih i emotivnih spremnika koje će sljedećih godina i desetljeća svoje karijere - jer, uza sve ostalo, zvuči i kao da se tek ozbiljnije zagrijava za treću veliku etapu svoje kantautorske avanture - ponovno crpiti vještinom i suptilnošću koja ostalim praktikantima tužne pjesme uglavnom izmiče iz domašaja. "Among The Leaves" je istodobno album na kojem se Kozelek odmara uz lagano i naizgled ne pretjerano zahtjevno prebiranje najlonskim žicama akustične gitare, ali i album koji se svako toliko ipak sruši pod teretom iscrpljenosti, srećom ipak tek ugođajem, nikako ne i uvjerljivošću realizacije.

Jedna od najdosadnijih i često potpunog prezira vrijednih tema u katalogu putujućih muzičara ona je o teškoćama života na cesti, istoga onog života koji je najveći broj njih sanjao otkako se prvi put prihvatio svojih instrumenata. Samo što je oduvijek jasno i da je ikakva hijerarhizacija tema i motiva promašena u startu, kao i da opravdanost posezanja za problematiziranjem navedenih situacija leži u efektnosti korištenja, u identifikaciji koju nam autor katkad omogući pronalazeći ono opće s kojim se svatko od nas može poistovjetiti u konkretnim problemima nerealiziranog one-night standa, gubljenja nekoć postojane publike, suočavanja s manje talentiranom konkurencijom ili nepodnošenja gradova u kojima je za dobrobit svoje karijere nužno nastupiti. Marku Kozeleku album oh-tako-jadnog! muzičara na cesti opraštam zbog nesvakidašnjeg dara pronalaska ljepote i sveobuhvatne ljudskosti usred epizoda i crtica iz njegova života na turneji, jednako dojmljivih poput svjedočanstava izgubljenih ljubavi kakvima je punio svoje prethodne albume. Štoviše, ni o kakvom oprostu zapravo ne bih smio ni razmišljati, jer ovom čovjeku ja nemam što opraštati, nego samo biti vječno zahvalan na brojnim pjesmama koje su me grijale zimskim jutrima i hladile ovim neizdrživo vrelim ljetnim noćima, koje su me objašnjavale kada sam bio neuračunljiv.

Nije mi, priznajem, potpuno jasno kako ovaj čovjek ne omane čak i kada snimi ovakvu ploču, na kojem već apsolvirane mentalne zamke glazbeničkih putešestvija utače u strukturom i brojem pjesama izrazito razbarušenu cjelinu. "Among The Leaves" broji čak sedamnaest pjesama, u rasponu od skiciranih nacrta koji kao da su tek najave za cjelovečernje pjesme Sun Kil Moon, do standardnih omamljujućih epova koji se kotrljaju principom lavine ali pužućom brzinom. Temeljna zvučna postavka ploče na prethodnu se "Admiral Fell Promises" nastavlja Markovim korištenjem samo svojega neodoljivo mekanoga glasa i akustične gitare, kojima angloameričku kantautorsku tradiciju spaja sa naslijeđem klasične gitare svojega velikog uzora Andrésa Segovije. No, za razliku od ujednačenog prethodnika koji je tražio koncentrirano posvećenje, "Among The Leaves" nizom kratkih formi i formi kratkog daha omogućuje opuštenije slušanje, istodobno jamčeći kako će imati pravu pjesmu za vas u svakom trenutku kada mu se pridružite. Povremeno pojavljivanje milujućih bubnjeva tek je osvježavajući aranžmanski ukras, osim u dvjema pjesmama, naslovnoj, koja svojim prpošnim folk-popom podsjeća na Markovu suradnju s bivšim kolegom Philom Carneyjem u bendu Desertshore, te "King Fish", u kojoj električna pustinja benda zvuči kao Crazy Horse na sedativima kojima je istekao rok trajanja, pa je jedna od nuspojava i priviđenje starog Sun Kil Moona, onog s albuma "April".

Ovaj uvjetno rečeno nov, ili barem noviji Sun Kil Moon, jednim dijelom doista jest produkt tehničko-organizacione komponente Markove profesije, prilagođavanje okolnostima u kojima je čak i autoru njegova kalibra i statusa sve teže osiguravati novčana sredstva za dugotrajna snimanja i kompozicijska istraživanja kompletnoga rock benda. Manirom iskusnog znalca, međutim, Kozelek je taj aktivniji pečat izvanjskih okolnosti naprosto iskoristio kao dodatan, uglavnom prozračan, vjetar u leđa svojem instinktivnom nagnuću ka svojevrsnom odmaku od starih preokupacija, koji se razdanjuje izravnošću i sjetnim humorom uvodnog terceta. "I Know It's Pathetic But That Was The Greatest Night Of My Life" govori o poljupcu u Moskvi koji djevojka s kojom ga je podijelio nikako ne može zaboraviti, a već je i sam naslov "The Moderately Talented Yet Attractive Young Woman vs. The Exceptionally Talented Yet Not So Attractive Middle Aged Man" dovoljan za ispričati nam što se to točno dogodilo u jednom backstageu u Dallasu. "Sunshine In Chicago" središnji je dio tog terceta, ali i centralno mjesto cijelog albuma, jer reminiscencije na zlatne dane Red House Paintersa kao i na očevo djetinjstvo razlažu Markovo tematsko čvorište za ovu ploču.

Odmičući se od svojega čestog meditiranja o onoj koje više nema, čemu je na maestralnom "April" ionako pružio logičan završetak, Kozelek prostor i vrijeme za odmor jednako koliko i sebi nudi i njoj, zaokretom u šarmantno prepričavanje glazbeničke periferije pokazujući i kako je njegova opsesija ipak ona s mjerom. Ne znam kako će ženski dio njegove publike doživjeti priznanje o turnejskim promiskuitetom kući donesenoj spolnoj bolesti u tmurnijoj "That Bird Has A Broken Wing", ali njezini odbljesci gorkog humora u ostalim se pjesmama promeću u punokrvnu zajebanciju, ako se ta riječ uopće smije koristiti u blizini Markova imena. Nije da na ploči nema tugovanja i čemera - stih 'Your dad paid for your college, my dad gave me 5 bucks' prilično deprimirajuće poentira "Lonely Mountain", dok "The Winery" svojim nagovještajima jesenje nevere koja nikako da zapravo i dođe do sigurne otočne uvale nariče nad ljubavi koja ga je ostavila zbog bogatog vinara. Samo što su takvim elementima humor i samoironija osigurani kao dobrodošla ravnoteža, pa je "Among The Leaves" istodobno dovitljiv i sardoničan koliko i nagrđen i ozbiljan na razini pojedinih pjesama. Cijeli taj spektar ugođaja prelazi se u "Track Number 8", u kojoj raskrinkavanje i prokazivanje autorskog postupka kao rabote koja nema nikakve veze sa svetom inspiracijom odjednom prijeđe u neugodan zaključak kako su smrti Elliotta Smitha, Richieja Leeja (Acetone), Marka Linkousa i Shannona Hoona svakako uzrokovane i umjetničkim frustracijama.

"Among The Leaves" može se promatrati i slušati i kao zbirka dnevničkih zapisa koje Kozelek vodi da putujući kroz 22-satnu tlaku kako bi dva sata na pozornici uživao (koliko već s obzirom na sadržaje određenih pjesama uopće može) ne bi izgubio kontakt sa samim sobom, od lapidarnih sitnica kao što je namještaj hotelske sobe preko dirljive realizacije kako je prošla točno godina dana otkako mu je umrla maca do prosvijetljenih zaključaka o, dotad se činilo, slijepim ulicama života, kakvih se nekako uvijek lakše domisliti daleko od svojega prirodnog staništa. Neki su od tih zapisa razrađeni, neki tek nabacani; jedni su svirani zborovima arpeđa nalik na one Ibrice Jusića, samo bez njegova ekstrovertiranog bel canta, drugi su dio usporenoga, stoičkog mimohoda debljih gitarskih žica. Nije da tim kontroliranim nehajem Kozelek svoju publiku ikako testira; osim što su sve boje albuma već desetljećima dio njegove kompozitorske palete, neke od pjesama ujedno spadaju i među ponajljepše koje je ikad napisao, primjerice spominjana "Sunshine In Chicago" ili "Young Love" u kojoj frazom chasing perfect poems zaokruži svoj cijeli opus. Zapravo, testira nas album sam, pozamašnim brojem pjesama i njihovom međusobnom udaljenošću - jest istina kako "Among The Leaves" u svojim odajama ima barem po jednu pjesmu za svakoga ili svaku životnu situaciju, ali što ako se na jednom mjestu poželimo zadržati malo dulje?

Takav je - jebiga, otrcano je, ali drukčije jednostavno nije točno - međutim i život sam. Razbacan, rastrgan, iznenađujući, neprikladan, nerazuman, svojeglav i gotovo te nikada ne pita što ti zapravo hoćeš. Umjetnička djela daju mu smisao fokusiranjem, odstranjivanjem viška dok se ne svede na bitno. Mark Kozelek ovaj je put zaigrao rjeđom taktikom i na ovoj mu se ploči odlučio prepustiti, dokazavši i njemu i sebi i meni kako lijepu pjesmu može pronaći i u nimalo poticajnom okruženju, a fascinantnu melankoliju i u trivijalnosti svakodnevice. "Among The Leaves", tako, o svojem autoru govori čak i više negoli iskrena, direktna priznanja prošlosti, zbog čega je riječ o možda i najosobnijem Kozelekovu albumu.