Sun Kil Moon Admiral Fell Promises Caldo Verde 2010.
Konzumiranje pojedinih izdanja svjesno odgađamo čekajući prigodno godišnje doba. Možda zato da bi iz njih izvukli najbolje ili, u mom slučaju, u strahu da bi zbog nekih prerano postao svjestan ljetnih zabluda. Lakše je idealizirati savršeni trenutak ozbiljnog i predanog preslušavanja, onaj kada nam je draža sva moguća sjeta nego bilo kakvo razumno nošenje sa stvarnošću i novim obavezama.
Tako je akustični "Admiral Fell Promises" (srpanj 2010.), četvrti studijski album za Sun Kil Moon, u mom idealnom aranžmanu trebao biti konzumiran krajem ljeta, u samoći na nekom poklonjenom babljem godišnjem gdje bi kroz maglu melankolije razmatrao daljnje životne poteze. Poetiziranjem tog očigledno nemogućeg konteksta varao sam samoga sebe, pogotovo nakon letimičnog preslušavanja albuma koji je zvukom bio daleko od genijalnih "Ghosts of the Great Highway" (2003.) i "April" (2008.). Nije mi bilo čudno što smo početkom ljeta svi zainteresirani nakon pitanja - 'Kakav ti je novi Sun Kil Moon?', nakon kratkog razgovora zaključivali - Ima vremena, pričekati ćemo jesen i neke hladnije dane', ali je konačni zaključak da je čekanje ipak bilo uzaludno. Zvukovna razlika je prividna, a moje tempiranje je u najmanju ruku nepošteno prema autoru. A Mark Kozelek pogađa bilo kada i bilo gdje. Nije važno da li se nalazim na zalaskom obasjanoj verandi ili ispod debele deke u zagrebačkom stanu. Uglavnom, o čemu se radi….
No this is not my guitar / I'm bringing it to a friend / And no I don't sing / I'm only humming along / Up here in the air / I'm just mumbling at the clouds / Wanting to be known / While I pass the lonely hours
Nakon uvodnog prebiranja po najlonskim žicama Mark Kozelek otvara album stihovima koji zvuče kao opravdanje za sve ono što će uslijediti. Na novim pjesmama se nije odrekao samo eklektičnih gitarskih 'Crazy Horse' maratona, nego je u potpunosti sve odsvirao sam samcat na klasičnoj gitari s najlonskim žicama. Naravno, Mark za uvodne stihove i za samostalnu avanturu pod krinkom benda ima spremne jednostavne odgovore:
On "Ålesund" the opening lyric was inspired by years of people asking me about my guitars at airports. You get tired of sitting on planes, listening to some computer guy talking your ear off about how he used to play guitar, or how his cousin makes dobros. Finally, I just said "No, it's not my guitar, I'm carrying it for a friend." You figure these things out over the years, how to preserve your energy, your voice, how to get some peace and quiet when you can get it. It's a job like any other. You do what you have to do to get through the day.
*** *** ***
By issuing an album as ‘Sun Kil Moon,’ what does that represent? Honestly, more sales. I'll sell 1/3 or 1/4 the amount if I call it 'Mark Kozelek.'
*** *** ***
No, vjerujem da se pravi odgovori ipak nalaze negdje između stihova, novootkrivene virtuoznosti i sve većeg uživanja u slobodi koju mu pruža vlastita izdavačka kuća Caldo Verde te poslovi koje zbog nje s guštom samostalno obavlja.
Mark se do sada često koristio isključivo akustičnom gitarom ("White Christmas Live" (2001.), na albumu obrada AC/DC pjesama iz Bon Scott ere - "What's Next to the Moon" (2001.)…), ali na većem dijelu novog albuma kao da po najlonskim žicama prebire karlovčanka Ana Vidović koju Koz u recentnijim intervjuima često spominje. Zato se nemojte čuditi laganim flamenco pasažima i sveopćem mediteranskom ugođaju. Topla sjeta mediterana koja se kroz zvukove klasične gitare miješa s Markovim monotonim pjevanjem postaje kompleksna supstanca koja ne umara u svoj svojoj dugometražnoj jednoličnosti. Štoviše, ona drži ravnotežu negdje između tuge i letargične ugode koja kao fatamorgana anestezira gorka siječanja i misli autora. "Admiral Fell Promises" zvuči kao "Pink Moon" kojeg bi snimio ostarjeli Nick Drake ili čak kao sofisticirana verzija otuđenosti Marka Eitzela koji je Kozelekov prvi bend Red House Painters davno preporučio izdavačkoj kući 4AD.
Zanimljivo je da upravo panoramska fokta norveškog grada Ålesund dobro prikazuje kontradiktornost zvuka kojeg Mark prenosi na ovom albumu. Na prvi pogled izgleda kao neko idilično mediteransko mjestašce uz more, a nakon povećavanja otkriva sve svoje nordijske karakteristike. Na "Australian Winter" se možda najviše približava svojim novim herojima klasične gitare, dok je osmominutna "The Leaning Tree" troglavo putovanje kroz kratku diskografiju Nicka Drakea, od nevine tuge s "Five Leaves Left", preko razigranosti s "Bryter Layter" pa do virtuozne otuđenosti s "Pink Moon". "You Are My Sun" je posveta voljenoj osobi i jedna od pjesama koja bi jako dobro funkcionirala u bendovskom "April" paketu.
"Admiral Fell Promises" je album čovjeka koji se rado vraća melankoliji, ali ju zato doživljava kao dio dnevne rutine i kao mjesto iz kojeg se crpe odgovori i generira osobni mir. Ovo je album čovjeka koji danas može sve. Pogotovo ako uzmemo u obzir da kroz vlastitu etiketu Caldo Verde Records može izdavati što god poželi. Štoviše, iz njegove perspektive, vođenje nezavisne etikete izgleda kao najbolji posao na svijetu, tj. onaj koji mu omogućuje da živi svoj san. Ništa spektakularno i pretjerano isplativo. Sloboda je u ovom slučaju presudan faktor.
