Draga Charlyn,

'ko te šiša? Frizer(ka), jel? Ili sama? Znaš, nedostaju mi tvoje šiške, nije da ti ova dječačka frizura ne odgovara (oči ti više dolaze do izražaja), ali one šiške imale su neku posebnu draž u sebi, automatski su me podsjećale na Françoise Hardy koja mi je obilježila mladenaštvo.

Ulazim u zrele godine, kosa mi se stanjuje, dok brada dobiva na volumenu. Teže pronalazim nove izvođače čiji bi me zvuk mogao oduševiti (Anna Calvi me iznenadila i više nego ugodno, na više razina), dok me novi albumi provjerenih izvođač(ic)a redovno razočaraju (Alanis je podbacila novim albumom, trebala je prestati snimati nakon "Supposed Former Infatuation Junkie"). Albumi su poput ljudi, rijetke se isplati čekati jer se rijetki mijenjaju nabolje; nekako se uobičajilo da albumi s vremenom gube prvotne unutarnje vrijednosti, žar svojstven mladosti, originalnost i vjerodostojnost. Većina ih igra na sigurnu kartu pa se sve svodi na kliše, a eventualne promjene u zvuku kozmetičke su prirode, traju poput pudera. Ne uklapaš se u navedenu većinu, moram li to naglasiti? Ne moram, iz tvojih albuma može se čuti želja za promjenom, eksperimentiranjem i igranjem; tvoj duh je razigran, a nova frizura dodatno doprinosi da izgledaš zamamno razigrano -  idealna si za reklamiranje trampolina. U prethodnim albumima poigravala si se žanrovima, bila si naprosto neuhvatljiva, nepodložna definicijama i kalupima. Alter nešto, alter svašta pomalo, alter nezaustavljivi halter. Tvoj deveti studijski album "Sun" mi je sjeo na prvu, što ne mogu reći za singl "Ruin" na kojem je gostovao Jim White, bubnjar Ellisovog sastava Dirty Three – "Sun" nema pamtljivih hitčina i instrumentalnih dionica što izazivaju uzdahe, čitav album ostavlja dojam pjesme od 49 minuta, uravnotežen je i smiren, bez velikih prijelaza. Tvoj glas koji nije izgubio na svježini prati instrumente i obrnuto, postiže se zvučna skladnost što me čini sretno sjetnim u ovim zrelim godinama i omiljenom godišnjem dobu u kojem dozrijevaju voćke i povrćke.

Premda uvelike prigušen i suzdržan, "Sun" djeluje toplo i mazno, krasi ga plesni prizvuk, tijelo se može lagano vrtjeti na veliku većinu melodija, očit je utjecaj elektronike i ona me, za čudo božje, nimalo ne smeta u tvom slučaju. "Sun" ostavlja dojam nezavisnosti, drukčiji je od prethodnika, atmosferičnost u "Human Being" i "Always on My Own" podsjeća me na Massive Attack, dok mi epska "Nothin' But Time" - u kojoj gostuje Iggy Pop - zvuči kao direktna posveta Bowieu (kao svojevrsna obrada kultne "Heroes"). Možda "Sun" nije nešto najbolje što si dosad snimila, možda će ti netko otvoreno i opetovano prigovarati na promjenama i reći da "Sun" ima okus plastičnosti, no 'ko ih šiša! Meni odgovara elektronski štih koji si vjerojatno svjesno izabrala (nije valjda da su ti, pored mene, važni drugi?), ali ne bi bilo zgorega da se vratiš akustičnoj gitari i klaviru kojim si se 1998. godine služila u "Moon Pix".

Godinama se traži Dylanov nasljednik i pretežno se spominju muška imena u tom izboru. Senzibilitet nalik njegovom krije se pretežno u ženama – ima Dylan u sebi obilježja hermafrodita – pa žene (Odetta, ali i ti) su najbolje obradile njegove pjesme! Imaš u sebi dylanovsku crrtu, moja si favoritkinja. Odavno sam podlegao, Charlyn, ima već nekih šest godina kako si me osvojila svojom poetikom. Nadam se da se uskoro vidimo u Zagrebu ili susjedstvu. Svakako mi se javi za kavu. Znaj da m'oš i prespavat' kod mene ostatak života.

Cmok te Cmuk, Miroslav!

www.catpowermusic.com