Nakon konceptualnosti koja nam je priuštila genijalna izdanja "Michigan" (2003.) i "Illinois" (2005.) Sufjanu Stevensu se napokon desio osoban i intiman album. No, u nastojanju da se posveti samome sebi taj talentirani virtuoz ponovo pronalazi paralelni koncept s kojim se poistovjećuje (radovi i život Royala Robertsona), pružajući tako svojoj emocionalnoj krizi jedinstvenu priliku za neodgodivu erupciju ("Vesuvius") u svom šarenilu neočekivanog zvučnog kolaža. Njegovi problemi tako na novom "The Age of Adz" postaju histerična predstava s nakinđurenom soničnom scenografijom. U trenutku kada mu dosadašnje glazbeno stvaranje postaje dosadno, Sufjan kao prevareni adolescent anksiozno prevrće vlastitu seksualnost, ljubav, vjeru i smrt. Naposljetku dolazi i neočekivana bolest koja u tandemu s pojavom paranoičnog umjetnika Royala Robertsona kroji sudbinu albuma koji je zasigurno iznenadio većinu Sufijanaca. Gomila kompliciranih orkestracija i elektronskih aranžmana neutralizirala je uobičajeni banjo i akustične gitare. Ali bez brige i naglih poteza, jer "The Age of Adz" je uzbudljiva kombinacija histerije i kontemplacije u plesnom electro-prog epu autora koji uspijeva hodati tankom linijom između pretencioznosti i genijalnosti.

Sufjan priznaje da je prije snimanja ovog albuma imao problema s virusom koji je napao njegov živčani sustav što se manifestiralo kroz kronične bolove po cijelom tijelu. Fanovi nagađaju da se radilo o naglom i neočekivanom neurološkom poremećaju kao što je Guillain-Barré sindrom u kojem imunološki sustav bolesnikova tijela napada periferni živčani sustav. Iako u intervjuima često i detaljno opisuje bolest koja ga je zadesila, Sufjan nikada ne specificira o čemu se točno radilo. S druge strane, u novim pjesmama kao da implicira da je sama bolest psihofizičke prirode.

Illness likes to prey upon the lonely, prey upon the lonely

Wave goodbye, oh, I would rather be, but I would rather be fine

 

***       ***       ***

 

Sufjan, the panic inside

The murdering ghost

That you cannot ignore

 

Ono što zbunjuje je već spomenuta pojava šizofrenog umjetnika Royala Robertsona čiji radovi krase naslovnicu i unutrašnji dizajn albuma. U nekoliko se pjesama ("Age of Adz" i "Get Real Get Right") ne može razlučiti o čijoj je paranoji riječ, tj. da li Sufjan samo opisuje šizofreni scenariji iz Robertsonovog uma ili svoje trenutno stanje direktno poistovjećuje s tragičnom sudbinom poludjelog umjetnika. Naime, Royal je imao razne halucinantne vizije o svemirskim putovanjima na kojima su mu svemirci najavili kraju svijeta te ga upozorili o opasnostima preljuba i bludništva zbog čeka je počeo vjerovati da je žrtva globalne ženske zavjere. Vjerovao je da je izdaja njegove bivše žene bila uzrok kataklizmičkog uništenja čovječanstva. Dakako, kroz pjesme će vam biti lakše prepoznati emocionalno rastrojenog Sufjana, ali i njegov pokušaj da kroz Robertsonov bračnu i zdravstvenu tragediju preuveliča problem nerazumijevanja u međuljudskim odnosima i svega što može uslijediti nakon potpunog nerazumijevanja drugoga i samoga sebe.

Napokon, nakon svih pokušaja da bude ispravan pred sobom/Bogom, voljenom osobom i obožavateljima te zadovoljan s glazbom koju stvara, pri kraju albuma započinje svoju katarzu iz jednostavne mantre koja izranja nakon sve sile neugodnih priznanja i frustracija u predzadnjoj pjesmi "I Want To Be Well" čiji naslov ponavlja više desetaka puta. Ona najavljuje jednostavno rješenje koje će vam autor ponuditi na samom završetku dvadeset petominutne (!?) pjesme "Impossible Soul" koja sa svojih pet činova zatvara album. A to je posebna priča koju ne bi smjeli preskočili bez obzira koliko bi vam Sufjanov zvučni zaokret mogao biti antipatičan.

"Impossible Soul" je uvijek dobrodošla terapija, rezime jednog prekida koji kroz oči autora može pokrenuti kataklizmičko uništenje čovječanstva, ali i biti katalizator kod otkrivanja vlastitih zabluda i grešaka koje su dovele do bezizlaznog stanja. Sufjan slavi svoju spoznaju i spreman je za promjenu, ali mu je za to još potrebna Shara Worden iz My Brightest Diamond koja se u drugom dijelu pojavljuje u ulozi anđela čuvara i voljene osobe koji mu pomaže da napokon progleda. U trećem dijelu javlja se podsvijest filtrirana kroz omraženi auto-tune zbog kojeg bi ovaj kratki dio pjesme mogao bez problema pretendirati na mjesto auto-tune pjesme "Woods" koju je Justin Vernon ustupio Kanye Westu za njegovu "Lost in the World". U četvrtom dijelu počinje totalno ludilo. Nova mantra totalno neutralzira preuveličanu dramu s cijelog albuma. Kreće eksplozija pozitive:

 

1, 2, 3, 4!

 

It's a long life, better pinch yourself,

Put your face together, better get it right

It's a long life, better hit yourself

Put your face together, better stand up straight

It's a long life, only one last chance

Couldn't get much better, do you wanna dance?

....

 

Boy, we can do much more together

(Better give love, give love, give love, give love)

Boy, we can do much more together,

(better get it right, get it right get it right, get it right)

Boy, we can do much more together it's not so impossible

It's not so impossible

 

 

Nakon petog dijela problemi koje pratimo kroz cijeli album postaju trivijalni. Sve je ponovo pod kontrolom i ponovno je uspostavljena komunikacija s voljenom osobom. Sufjan i Shara Worden kao da se pitaju čemu tolika drama. Vjerujem i da ćete mu biti spremni sve oprostiti kada sam zaključi:

I'm nothing but a selfish man

I'm nothing but a privileged peddler

 

 

Evo jedan njegov odgovor za drownedinsound.com upravo na temu pjesme "Impossible Soul". Da prije toga nisam nikada čuo što bi o sličnim temama imao za reći Wayne Coyne, vrlo vjerojatno bih se iznervirao. Pa kaže:

It’s like a Woody Allen film, you know, where there’s the slapstick on the surface that everyone can appreciate, but then, deeper, there’s all these original details. Maybe at the heart of a good Woody Allen film there’s some kind of universal tragedy of humanity that he’s speaking about; a much bigger thing. "Impossible Soul" is really about a very primitive object. I want to get with a girl, and there’s all these obstacles, and shortcomings, and miscommunication… and this is a basic fundamental of life, between two human beings.

But then very quickly – through an expository detour – it becomes something else. It’s all about personal happiness, or the state of mankind, or the cosmos – the cosmos is drawn into it. And then it becomes about… what is at the heart of our inability to really connect? Is it fear, or is it self-consciousness? And then it becomes a kind of therapeutic discourse that becomes the centrepiece of the song. But it’s no longer about, just like, 'girl, I want to get with you.' It’s more like… what’s wrong with civilisation (laughs).

*** *** ***

Uglavnom, idem još jednom pustiti "Impossible Soul" za vrijeme koje ću nakon što počne četvrti dio izvesti par plesnih kerefeka između televizije i kauča na kojem sjedi Ona. Tek tako.