"We are Arctic Monkeys. This is I Bet You Look Good On The Dancefloor. Don't believe the hype."

Gorenavedeno upozorenje Alexa Turnera, golobradog i prištavog mladca te frontmena Arctic Monkeysa, nije moglo biti jasnije. Nepodnošljivi hype koji je odašiljala nerijetko ekstatična britanska kritika - koja je u svakom sljedećem bendu sa prihvatljivim sviračkim sposobnostima i smislom za sarkastične opservacije svijeta oko sebe pripisivala božanske sposobnost i poredila ih sa Beatlesima, Smithsima i Radioheadom - mogao je biti jednako poželjan i poguban za budućnost simpatičnih majmuna koji su bez kompleksa, neopterećeno (što će biti njihov zaštitni znak i u kasnijoj karijeri), posvajali utjecaje dobrih starih majstora i tomu dodavali nešto istinski svoje stvorivši jedan od najenergičnijih albuma nultih...

"Someone call 999, Richard Hawley's been robbed."

Alex Turner se još jednom oglasio prilikom pritimitka prestižne Mercury nagrade u kategoriji najboljeg albuma. Tad su se, naime, Monkeysi našli u istoj kategoriji sa simpatičnim im šefildskim sugrađaninom Richard Hawleyem, a Turner je, laskavo ali vjerojatno iskreno, odao poštovanje starijem kolegi i već tada dao svojevrstan namig svim onima koji su gledali; AM neće ići utabanim putem svih onih one-hit wonder indie bendova koje propustiš dok trepneš te da će njihova glazbena evolucija biti, u najmanju ruku - intrigantnija.

***

Kada je točno skovan termin prokletstvo drugog albuma ne mogu sa sigurnošću potvrditi, baš kao što sa sigurnošću ne mogu tvrditi kada je izostanak promjene zvuka na subsekventnim albumima postao nešto loše, niti kad je inzistiranje na neslušljivim, nemelodioznim i elektronskim eksperimentima postalo nešto dobro, "znak sazrijevanja benda" i redovno dočekano panegiricima, ali ono što sa sigurnošću mogu tvrditi je sljedeće; AM nisu doživjeli prokletstvo drugog albuma iako je zvuk na tom drugom albumu bio posve na tragu prvog uratka, a kad su ipak promijenili zvuk, postali zreliji i mračniji na svom trećem, za sada najboljem, albumu "Humbug", i dalje su se mogli pohvaliti tim da su melodični, minuciozno precizni i vraški dobri. I sada... nakon što osvojiš simpatije publike manijakalnom energijom i iskrenim ali naivnim pogledima na svijet na svom prvom albumu, nakon što na drugom albumu ponoviš istu formulu i dodaš par kvalitetnih ljubavnih priča i pokažeš napredak u pisanju pjesama, a na trećem albumu koketiraš sa stoner rock postulatima i iskažeš sve očitiju perverziju, što ti preostaje dalje? Ništa, nastavi sa svim gorenavedenim sa jednim značajnim i dobrodošlim twistom - zajebavaj se do maksimuma.

***

"Suck It And See" posve je na tragu svog prethodnika. Gitarski duo Turner i Cook je mamojebački raspoložen, njihova skladna suradnja i gitarska međuigra ponovno blista, a jednostavni riffovi koji grade i krase svaku pjesmu ponovno su repetitivni do apsurda da bi se sva suzdržana energija pjesama razlila u posljednjih pola minute kada se kratkim, agresivnim solažama daje pečat svakoj pjesmi. Ritam sekcija kao i obično briljira, Helders se na svakom sljedećem albumu sve više i više nameće i, po mom skromnom te nestručnom sudu, prometnuo se u jednog od kvalitetnijih mladih srednjostrujaških bubnjara.

Najočigledniji pomak (aha, tu smo!) u stvaranju pjesama je demistifikacija lirike. Dok je na prošlom albumu Turner bio kirurški precizan perverznjak čiji se propeler ne vrti dok njegovo malo agresivno mače nije tu, ovdje je sve dovedeno (namjerno, čini se) do apsurda... Izaberite bilo koju pjesmu na albumu i naići će te na pregršt zabavnih i besmislenih komentara o zabavi, seksu i ljubavi.

Na prvom singlu, "Don't Sit Down 'Cause I've Moved Your Chair", najradiofoničnoj pjesmi na albumu, gdje cijela pjesma vodi melodičnom yeah yeah yeah zavijanju, Turner se bezobrazno razmeće najblesavijim konstrukcijama poput; "Bite the lightning/and tell me how it tastes/Kung fu fighting on your roller skates...", ali bend sve nadoknađuje iznimnim pop potencijalom pjesme koji je namjerno ugušen distorziranim gitarama... Ali, kao i većina pjesama na albumu, i ova pokazuje - AMovci ne mogu bez (power) popa.

Vrijedi spomenuti da je doprinos novostječenog prijatelja Josh Hommea na ovom albumu minimiziran jer se za šakački dvoboj uvijek spreman ginger div™ pojavljuje samo u ulozi pozadinskog vokala na odličnoj "All Your Own Stunts" koja je AMovsko viđenje klasičnog kalifornijskog surf zvuka na britanski način, a relativna novina je Heldersov dobar izlet u pjevačke vode u "Brick By Brick", zezalici obilježenoj ugodnim višeglasjem koje je krasilo prethodni album.

***

Slušati dok ležite u sobi kraj otvorenog prozora koji donosi suptilni povjetarac i podsjeća vas na ljetne dane koji su pred vama. Usput, bilo bi lijepo kad bi se Monkeysi mogli opet dovesti u Hrvatsku ne bi li se pokazali u nešto bolje svijetlu negoli 2009. godine u Splitu, na Prokurativima. Il' sam ja bio mrtav pijan il' su oni taj koncert odradili preko svog malog, ciničnog šefildskog kurca.

www.arcticmonkeys.com

www.myspace.com/arcticmonkeys