Poprilično kasnim s ovim filmom i njegovim EP soundtrackom obzirom da mi ga je online drug i gostujući potlistaš Marin preporučio još početkom ljeta. Kako draga i ja nakon preseljenja u novi-stari stan nismo do prije koji dan imali Internet vezu, a TV gledamo preko Gorenje antene iz osamdesetih, zamolio sam Vatroslava da mi prvom prilikom donese par filmova za prve hladne dane. "Submarine", prvijenac režisera Richarda Ayoadea (Maurice Moss iz "IT Crowda"), se tako bez mog posebnog zahtjeva našao u njegovom paketu filmske prve pomoći (Vatroslav zna da sam je filmska ljenčina i da sam ga zbog toga vrlo vjerojatno propustio) pa sam dragu brzinski uvjerio da ta britanska indie komedija/drama ima prednost nad svim ostalim dopremljenim filmovima.

Znate ono kada nakon filma čekate da se na odjavnoj špici pojave autori glazbe? Eh… Stvarno nisam imao pojma da je tih pet i pol pjesama za film napisao i odsvirao Alex Turner iz Arctic Monkeys. Mislim, i da sam znao to mi prije gledanja filma ne bi apsolutno ništa značilo. Pa ja nikada nisam ni slušao Monkeyse! Štoviše, bez obzira na hype s početka karijere ja do danas nisam ozbiljnije registrirao niti jednu njihovu stvar. Valjda sam ih bez nekog određenog razloga odlučio ignorirati, kao i gomilu toga što zbog neke predrasude ili nedostatka vremena ne stižem preslušati. Frend Luka mi je u više navrata objašnjavao kako je bend dosta promijenio zvuk od početka karijere te kako iz albuma u album postaju sve zanimljiviji. Jednom mi je u autu puštao i The Last Shadow Puppets, barokni pop projekt Turnera i Miles Kane iz već raspuštenih The Rascals. Sjećam se da sam bio iznenađen kada sam skužio da onaj neki klinac iz Monkeysa upleten u tako nešto, a naročito me zaintrigiralo njihovo spominjanje ranog Scotta Walkera. No, ni taj album se nisam potrudio poslušati od početka do kraja. Valjda me umorilo svakodnevno forsiranje singla po raznim Otvorenim radijima.

Teško mi je zamisliti da ću sada krenuti u preslušavanje svih Arctic Monkeys izdanja, ali ovih par Turnerovih stvari presudan su sastojak filma bez kojeg bi on bio samo obična indie komedija. Njegove naizgled lo-fi singer-songwriter tužaljke u velikoj mjeri doprinose predvidljivoj indie stilizaciji filma, ali su istovremeno i protuteža njezinoj neopterećenoj neozbiljnosti. Pošto se pojavljuju u ključnim trenucima filma, njihova je funkcija više nego pogođena u iščitavaju specifičnosti konfuzija i sreće prvih ozbiljnih (o da!) teen veza i prekida.

Jedna mi se izjava glavnog lika Olivera, u tom dijelu filma već u raljama svoje prve post-prekide kalvarije, stalno vrti po glavi: I think this will matter when I'm older, when I'm 38. Nitko nam kao klincima nije mogao garantirati da ćemo kao zrele osobe biti mudriji i pažljiviji u budućim vezama, ali ta me izjava nasmijala i vratila u vrijeme kada sam kao klinac isto tako naivno promišljao. Jest da sam u tome bio potpuno sebičan i da mi pouke iz tih prvih veza nisu pomogle u budućima, ali činjenica je da se većini nas u tim trenucima rane mladosti svijet po prvi put potpuno preokrene i da su sve nade i sumnje za budućnost iz ondašnje perspektive bile uvjetovane tim prvim iskustvima.

(Ukratko o filmu pročitajte u Marinovom tekstu u kojem on tvrdi da je završnica pretenciozna. Doduše je, ali po meni je to presudno. Preskočite sada ovaj odlomak ako mislite da će vam otkrivanje detalja upropastiti doživljaj filma).

Na kraju filma jedan izmijenjeni pogled donosi novu spoznaju i mudrost vrijednu kao onu koja dolazi nakon duge i najvjernije veze na svijetu. Taj mali trenutak sreće i spoznaje vrijedi više nego sto drugih isforsiranih detalja u ovoj mega stiliziranoj indie komediji. I naravno da nije važno to što glavni likovi vrlo vjerojatno neće ostati zajedno zauvijek i to što vi u životu možda niste imali slično iskustvo (možda jeste, ali ste onda bili centar svijeta koji ne kuži kurca pa to niste prepoznali). Zar nije presudan taj zakon osjećaj kada ste nakon sat i pol filma sretni zbog ljudske nesavršenosti? Ta spoznaja da su te prve veze na neki način važne kliko i one najduže u drugom dijelu života, spoznaja da se vrlo vjerojatno ni kao zrele osobe ne možemo othrvati od vlastitih preuveličanih osobnih drama i neosnovanog ponosa. I naravno, da su neke djevojke uvijek bile i ostale korak ispred nas i da to, nažalost, malo kada znamo priznati i cijeniti.

Znam, znam… trči vam se na WC zbog ove ljige, ali jebena je istina da vrijedi živjeti za tih par trenutaka bliskosti i spoznaje koji, ako imamo sreće, na kraju isplivaju bez obzira na našu sebičnost i popratna sranja. Treba ih samo prepoznati.

Pogledajte film. Ja sam ga već ubacio u obaveznu obiteljsku filmsku lektiru. Ne sumnjam da će vam i soundtrack biti zakon nakon filma.

warp.net/films/submarine