Stroke Songs For Chris Knox A Major Record 2009.
"STROKE - Songs For Chris Knox" je kompilacija obrada pjesama benda Tall Dwarfs i solo pjesama Chrisa Knoxa izdana u svrhu prikupljanja sredstava za Knoxovu rehabilitaciju nakon pretrpljenog moždanog udara u svibnju prošle godine
E sad, kako izbjeći patetiku u recenziji takve ploče? Moram priznati da mi nikad nije bilo teže započeti recenziju. Prvo sam počeo pisati o obradama i remiksevima. Kada ih volim i u kojoj mjeri, zašto, što ja smatram da bi trebale biti i kako zvučati. Odustao sam kad su mi počeli navirati protuprimjeri za sve što sam napisao. Nakon toga sam pokušao po nekakvoj općoj formuli za pisanje recenzija koju mislim da znam svaki put do samog trenutka kad recenziju počnem pisati. Taman kad sam počeo razmišljati o onoj staroj taktici 'počni ju pisati dva sata prije roka za predaju pa nećeš stići razmišljati', Dražen mi je proslijedio mejl koji mu je poslao Ivan Mučnjak Jr. s Hombrezonea. Dio mejla je glasio: 'Opa! Stroke se recenzira! Nisam ga još poslušao, ali imam vas pod povećalom jer:
- Chris Knox je najjači car
- Tall Dwarfs najveći zakon...'
Taj mejl me podsjetio na to da sam nekoć stvarno jako volio Tall Dwarfse, te da sam mislio isto, te da bih ju jednostavno trebao napisati u tom tonu. No ni to nije išlo. Jednostavno nedostaje tog oduševljenja potrebnog za takvo što.
No to su normalne stvari, ali ovoga puta stvarno nisam znao kako se maknuti s početka osim tako da pišem o micanju s početka. Pa eto, u totalno neoduševljenom tonu, par stvari koje mislim da valja spomenuti o Chrisu Knoxu, Tall Dwarfsima i samoj ploči. Ukratko.
Chris Knox je počeo 1977. u novozelandskim punk bendovima Enemy te nedugo nakon toga Toy Love. '80. se udružuje s Alecom Bathgateom i osniva Tall Dwarfs, izdaju prvijenac za lokalni Flying Nun kojemu ostaju vjerni sljedeća tri desetljeća, imaju po zajedničko izdanje svake dvije godine, te s Bathgatove manje a Knoxove strane više solo albuma. Ukratko.
Dvostruki CD s 36 pjesama ima impresivan popis meni (barem po imenu) poznatih izvođača. Ni od koga posebno nisam očekivao dobru stvar, a i postojala neka generalna skepsa jer sam prepoznao imena nekih novozelandskih bendova s Flying Nuna za koje sam znao da su mi loši. Kad mi je album došao pod ruke, prvo što sam išao poslušati su obrade pjesama koje znam. Na prvom mjestu pjesme s EP-a "Three Songs (1981, Flying Nun)". "Nothing's Going To Happen" u obradi Davida Kilgoura iz The Cleana je obećavao, The Chills su s "Luck or Loveliness" napravili sranje. Solidna instrumentacija te lijepa i neočekivana orkestracija refrena uništene pjevanjem na koje ne valja trošiti riječi. S druge strane, 'neki bend' koji neću imenovat je sasvim diletantski uništio možda za obradu najpodobniju pjesmu Tall Dwarfsa - "All My Hollowness To You", dok su to The Chills učinili kako spada. "Three Songs", od kojeg sam očekivao najviše je razočaravajuće osrednji. Shayne Carter je također uništio možda najveći hit Tall Dwarfsa, "The Slide". Neki bend imena Boh Runga je "Not Given Lightly", jedinu pravu Knoxovu ljubavnu pjesmu pretvorio u ono nešto odvratno što nema ime i možda je najlošiji pravi pokušaj obrade na albumu (pod 'pravi pokušaj' mislim na one obrade koje nisu spoj i diletantizma i lošeg ukusa). Za sada Novozelanđani stoje loše. Dotični Bill & Zane su doduše napravili dobru obradu meni jako drage "Bodies", tada na scenu stupa Jeff Mangum sa "Sign The Dotted Line", iako u pola force, uvjerljiv kao uvijek. Nadao sam da će biti više pjesama s meni možda najdražeg albuma "Weeville (1990)", no možda je ovo bolje nego da su uništili "Piruette", "Hallelujah Boy" ili "Log" kao što je to na žalost učinjeno s "Three Songs" EP-om. Bill Callahan (Smog) radi vrlo uvjerljivu obradu pjesme "Lapse" s Knoxovog "Croaker-a (1991)". Yo La Tengo su odradili posao kako spada s "Coloured", iako se kroz cijelu pjesmu očekuje eksplozija bubnjeva i drajvova. Knoxov se kolega s početaka, Alec Bathgate prima pjevne "Glide" te to odrađuje onako kako mu je zvučala gotovo svaka solo stvar u karijeri. I to se može poštovati jer po iskušanoj formuli snimio dva solo albuma koja nisu loša ali ću kad već slušam teškoprobavljivu lo-fi glazbu s Novog Zelanda radije slušati Dwarfse ili Knoxa. Lambchop obrađuje "What Goes Up" (ne znam stvar, nakon ove obrade ju ni ne želim znati). John Darnielle oliti ga The Mountain Goats odabire "Brave", najvjerojatnije najdramatičniju pjesmu najnedramatičnijeg pjesmopisca (songwriter valjda znači nešto drugo) kojeg sam čuo. I dobro odabire. The Bats uz Kilgoura jedini osvjetlavaju obraz Novom Zelandu s "Just Do It", Will Oldham se odlučuje za "My Only Friend". Nakon četvrte sekunde sam već bio uzrujan, pa sam duboko udahnuo i izdahnuo te prebacio, nakon par stvari još jedno poznato ime, The Verlaines s "Driftwood" koja stvarno ne zvuči kao da Knox ima ikakve veze s njom. Lou Barlow generira nove uzdahe i izdahe.
Dvije su bonus stvari. Knox sa svojim bendom dvijetisućutih, The Nothing i pjesmom "Napping in Lappland" snimljenom nakon udara, u kojoj se čuje da mu se veći dio govornih sposobnosti nije vratio. Malo je to ipak sve tužno. Al nećemo o tome. Posljednja stvar je "Sunday Song", također snimljena nakon udara, potpisana s Tall Dwarfs. Bathgate i Knox 40 godina snimaju na četverokanalnom mikseru s Casiotone-ovima, stylophonima, looperima i make-shift perkusijama, sada su gotovo šezdesetogodišnjaci, jedan nema osnovne artikulacijske sposobnosti, kao da ograničenjima nikad kraja. No pjesmu su napravili, nisu ju sfušali, pripremaju novi album. Možda nam poručuju da redefiniramo ograničenja. Ili nešto.
Kao što nisam znao kako počet, tako ne znam ni kako završit. Ne želim baš završiti recenziju pišući o završavanju recenzija, pa ću onako, cheezy, ali na kraju ipak iskreno završit s:
'- Chris Knox je najjači car
- Tall Dwarfs najveći zakon'
Eto. Čehovljeva puška ipak okinu.
----------------------
Album u formatu CD-a ili MP3-a (i samo pojedine pjesme) možete kupit ovdje. Sav prihod ide za Knoxovu rehabilitaciju.