Već sam par puta mlatio mrtvog konja tezom da je ska davno otišao kvragu i pretvorio se u lošu muziku za nostalgičare. Međutim, u moru djedica u havajskim košuljama, koje hvata križobolja tijekom nastupa, krije se jedan od najzanemarenijih bendova ove generacije. Od osnutka 2002. godine Streetlight Manifesto su vrlo brzo prihvatili ulogu spasitelja umirućeg žanra te svakim sljedećim izdanjem podizali letvicu koju ostatak scene jednostavno nije mogao pratiti. Skoro sedam godina nakon zadnjeg autorskog uratka (u međuvremenu je izašao album obrada "99 Songs Of Revolution"), bend je isporučio album karijere. Kako ih je kombinacija nepotrebne zlobe diskografske kuće i deset godina neumornog sviranja bez ikakvog priznanja natjerala da privremeno prestanu nastupati, lako je moguće da je ovaj album njihov labuđi pjev.

Vjerojatno je mokri san svakog klinca, koji se ikad dohvatio puhačkog instrumenta, a nije mu namjera da svira klasiku ili jazz, da jednog dana zasvira u bendu kao što je Streetlight Manifesto. S puhačkom sekcijom većom nego što većina modernih bendova ima članova, ovaj je bend stvorio zvuk koji je u isto vrijeme unikatan, a opet povlači uzore iz cijelog niza različitih pravaca. Prijašnji albumi uglavnom su puhače koristili samo u svrhu podizanja razine energije gdje su svi svirali iz petnih žila. Na ovom albumu dobili su puno više kreativne slobode pa se na trenutku mogu čuti jazz, reggaea, ali i ciganske melodije.

Album je općenito mnogo opušteniji i sporiji, što se pokazalo kao puni pogodak. Zadnji album "Somewhere In The Between", bio je adrenalinska bomba koja niti u jednom trenutku nije dopuštala slušatelju da uzme pauzu. Iako je album sadržavao "We Will Fall Together", jednu od najopakijih pjesama ikad napisanih, bilo ga je naporno slušati u komadu. "The Hands That Thieve" doduše počinje eksplozivno s "The Three Of Us" i "Ungrateful" ali ubrzo nakon toga popušta gas i kreće s eksperimentiranjem i razvijanjem doista nečega drugačijeg. Uz puhače posebno treba spomenuti i ritam sekciju, koja se već u prošlosti pokazala kao nevjerojatno talentirani komplement ostatku benda.

Iskreno, da se ovdje radi samo o talentiran muzičarima, album ne bi bio ništa posebno. Ne slušam dovoljno world muzike da napravim pravilnu usporedbu, ali vjerujem da bi netko upućeniji od mene u istom trenutku nabrojao barem desetak bendova iste ili veće razine talenta. Ono sto čini ovaj album vanserijskim jest pristup i mentalitet vođe benda Tomasa Kalnokyja. Samo u rijetkim trenucima muzika dolazi blizu ičemu što bi i najoptimističnija osoba nazvala punk pjesmom, ali posjeduje onu kombinaciju užurbanosti i prkosa svojstvenu najgorim pankerima. S glasom koji je daleko od lijepog ili ugodnog, Tomas služi kao fokusna točka oko koje se cijeli bend grupira i pretvara ovaj orkestar u žestoki napad.

Tematski se tekstovi cijelog albuma mogu svesti na stih 'Some day we'll lose the war, but ´till then we will dream of winning'. Neovisno o tome da li se radi doslovno o ratu s diskografskom kućom ili o smrti koja nas sve neizbježno čeka, ovo je album koji se bavi borbom čovjeka i svih njegovih demona, vanjskih i unutarnjih. Na trenutke tekstovi znaju zabrazditi u težu naivnosti i klišeje, ali to ne umanjuje dojam. Dapače, čak ga i pojačava. Ovako zvuči čovjek koji zna da će jednog dana nepovratno najebati, ali do toga trenutka odlučio je svojski se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

Do kraja godine sigurno će se pojaviti albumi koji su objektivno miljama iznad ovog i već sada ima par njih koji su mi draži, ali nekako sumnjam da će oni pomaknuti "The Hands That Thieve" sa samog vrha liste najboljih ostvarenja. Izbaciti ovakav album unatoč svim sranjima koja te okružuju, unatoč sceni koju nije briga i onda kada konačno dođeš u poziciju da uživaš u plodu svoga rada, pristojno se zahvaliti i vratiti se u anonimnost zahtjeva poštovanje.

www.streetlightmanifesto.com