Vruće je za podivljati i čovjek odmah drukčije razmišlja. Ono što je inače važno čini ti se smiješno, a banalne stvari kao što su čaša vode uz kavu u birtiji i led u toj istoj vodi postaju važniji od činjenice da plaća nije stigla, a ka'će ne znamo, da nogometna reprezentacija nije prošla skupinu, da radnici dobivaju otkaze, tvornice propadaju, cijene rastu, određenim personama se ne oduzimaju vozačke dozvole, i da, generalno gledano, živimo u odvratnom vremenu u kojemu je sustav vrijednosti preokrenut i davno prije temperatura iz pakla.

Evo, recimo, muzika. Ja volim albume koji mi daju mnogo razloga da ih volim. Volim albume koji me drže za vrat od prve do zadnje sekunde, albume koji mi se vrte u glavi i kada ih isključim, albume od kojih učim i zbog kojih postajem gluplji, albumi čija me svaka nova pjesma veseli i albume koji su toliko zaokruženi da bi ih jedna dodatna sekunda više ili manje uništila, narušila bi savršenu ravnotežu. Obično tražim takve. Osim kad je ljeto.

Kriteriji padaju. Barem nešto neka pada, kada već nema kiše. Sada su mi dosta dvije-tri dobre stvari i odmah ću dobrohotno pomisliti kako je, zapravo, riječ o sjajnoj ploči iako možda nije. Iako vjerojatno nije. (Samo da vas podsjetim, 'vjerojatno' implicira veći stupanj vjerojatnosti od 'možda').

Dakle, shvatili smo, unatoč tome što sam istinu uvio u slojeve masnog tijesta kao da sam učio kod majstora Brke koji istu proceduru prolazi sa svojim čuvenim burekom, "Strange Land" je samo prosječan album, ali meni je vrućina udarila u glavu pa ga često slušam iako bih, recimo, mogao slušati neke koji su iznadprosječni, vrhunski ili čak besprijekorni.

Negdje na liniji sa The Morning Benders koji su prije dvije godine isporučili odličan album "Big Echo" o kojemu je vaša omiljena stranica propustila pisati, Yellow Ostrich stvaraju zanimljivu i više nažalost ne-toliko-unikatnu kombinaciju lo-fi-ja, gitarističkog popa, natruha sunčane psihodelije, indie rocka, upečatljivih ritmičnih pasaža i pjenušave veselosti neoskvrnute povremenim zaigranim eksperimentiranjem koje nikada ne prelazi granicu dobrog ukusa.

Osim na The Morning Benders, mogu vas podsjetiti i na The Rural Alberta Advantage (više po energiji, pristupu i stavu, nego po zvuku) ili na The Dodos (zbog igranja s ritmovima uklopljenog u manje-više klasični indie rock obrazac), a ima tu nešto i od razbarušenosti Dirty Projectorsa pa čak i podsjećanja na Of Montreal, udaljenog, kroz sto filtera. Meni zapravo zvuče kao da su prvo slušali Deerhof i Yeasayer, a tek onda Neutral Milk Hotel, ali su od svih baštinili po nešto, koliko god to nešto možda bilo maleno, nevažno i sakriveno ispod svih tih silnih slojeva melodije i ritma, sunca i sjene (i oni kao da su učili kod Brke!).

Ne bih sada o svakoj pjesmi, ali prva "Elephant King", recimo, rastura. Krene gotovo kao neki britanski indie hitić i nakon prvih 45 sekunda koje se mogu smatrati uvodom, a koje, kao po dogovoru, obilježi udaljeni saksofon, očekujete krešendo, nešto se treba dogoditi. I tako vas vozi i nosi i vara, navodi vas da mislite, evo sad, sad će, samo što nije, ali navuče vas tako nekoliko puta i ne bude ništa i onda se prividno smiri pa vam prsne u glavu, pomalo neočekivano, skoro u dance-punk maniri, gipko i pokretljivo.

Fantastična je i "Daugther" čiji će vam se refren 'We'll make it complicated for you' zakucati u glavu kao što se Dreletu zakucao opjevani čavao, a stih 'So why don't we be men, pretend we're friends, and then move on' otpjevan je s toliko ležerne ravnodušnosti da ne znate je li to više lijepo ili bolno, ali odmah znate da bi samo taj dio mogli slušati čitav život, samo fragment, na repeat, i ne bi vam bilo dosadno.

Odlične su i razigrana "Stay at Home" i epska "Marathon Runner", a i skoro svaka ostala ima za ponuditi nešto što će vas razgaliti, nešto što ne očekujete ili nešto zbog čega ćete po milijarditi put zaključiti kako se isplati slušati novu glazbu.

Ako ste toliko ludi da po ovim vrućinama pozivate prijatelje kod sebe pa gustom i ljepljivom zraku bez prave potrebe dodajete nove količine vrućeg ugljičnog dioksida i svima vam se lagano vrti i prije nego što popijete prvo piće, pokušajte im pustiti ovu ploču. Nije sjajna, kažem, ali je sasvim dovoljno dobra za gledanje kako se znoj materijalizira i kako od neugodnog osjećaja ispod pazuha nastaje prava pravcata kapljica i razmišljanje o tome kako su naša tijela savršeni strojevi i kako je zapravo čudno biti bilo što.

www.yellowostrich.com