“If this would have been like an Elliott Smith record, I couldn’t even have gotten through it. Man, I would have reached for the bottle of pills and mellowed out in a bath until I slipped in.” - "Keep Calm and Share Your Darkest Secrets: Strand of Oaks’ Uncomfortably Confessional Greatness"; Grantland.com

Nije za sve kriv Elliott Smith. Dakako, albumi pokojnih heroja mogu biti pravo prokletstvo za neke nove nesretne duše, ali ovo gore je ipak pomalo impulzivna izjava. Timothy Showalter aka Strand of Oaks je jednostavno trebao drastičnu promjenu. Očito mu pjesme s prijašnjih albuma više nisu toliko pri srcu, jer, čuti ćete, mnogo je toga bilo trulo i jedini je izlaz bio pobuniti se protiv same glazbe – protiv sebe.

"HEAL" ne samo da nije folk album, već se radi o iznenađujuće prohodnoj kombinaciji svega i svačega. Showalter je u sudbonosnu borbu protiv samoga sebe i protiv vlastite glazbe krenuo naoružan svim žanrovskim i podžanrovskim kombinacijama koje su ga pratile od tinejdžerskih dana naovamo. Osim što izgleda kao član Sepulture s početka devedesetih, na novom je albumu uspio spojiti Dinosaur Jr., New Order, Jasona Molinu (Neila Younga), The National i boniverasti Coldplay. Priznao je svoje grijehe, odao počast herojima i napokon se nasmiješio životu.

“When it came time for HEAL, I was like, life is too fucking short to make another folk record. Basically 15-year-old me, this would have been the first record he would have liked.” - Grantland.com

Usprkos svemu "HEAL" nije nostalgičan. Na njemu preporođeni kantautor ne plaće za davnim nevinim danima kada su najdraži bendovi zvučali najbolje i najispravnije na svijetu. "HEAL" je prvenstveno inventura, posljednja prilika da se život dovede u red i da se otklone (ili redefiniraju) adolescentske (i glazbene) zablude. Singing Pumpkins in the mirror / Porn and menthols under my bed / Before I was fat drunk and mean / Everything still lied ahead / I was lonely, but I was having fun / I don't want to start over again pjeva u "Goshen '97" u kojoj gostuje prepoznatljivi J Mascis. U "Shut In" autorova drama ulazi u pomalo humorističnu dimenziju u kojoj se suprotstavljaju potisnute emocije i sprdnja sa samim sobom: I was born in the middle, maybe too late, everything good had been made / So I just get loaded and never leave my house / It’s taking’ way too long to figure this out. Najneočekivaniji pristup donose "Heal" i "Same Emotions" na kojima sintesajzeri prizivaju zvuk New Ordera i Depeche Modea, ali i neke slične pokušaje My Morning Jacketa nakon albuma "Z".

Posebno treba istaknuti "JM", predivnu posveta Jasonu Molini i pjesmama njegovih Songs: Ohia i Magnolia Electric Co. koja, logično, zvuči kao nešto s "Tonight's the Night" ili baš kao "Cortez the Killer" Neila Younga. Upravo ta pjesma progovara jednu od najvećih pobjeda ovog albuma, ona je mjesto na  kojem se Showalter ponovo sastaje s glazbom koju voli i koju nikada neće prestati voljeti, bez obzira na tragičnu sudbinu njenog autora. On kreće dalje, zdraviji i sretniji, zahvalan na svim pogreškama i stihovima, jer iskreno voljeti Jasona Molinu, Elliotta Smitha i ostale nesretnike mogu samo oni koji su čvrsto odlučili gurati dalje bez obzira na sve. I’m getting older every day, still making the same mistakes / I got your sweet tunes to play / Either get out or stay in, I won’t let these dark times win / We got your sweet tuens to play.

Glazba skoro uvijek pobjeđuje, ali više ima smisla kada i vi pobjeđujete zajedno s njom. U dobru i u zlu.