Norveški gitarist Stian Westerhus tijekom cijele je svoje karijere bio okrenut izazovnoj eksperimentalnosti, kako pripremom i pristupom svom instrumentu tako i kompozicijski i naracijski. Tehnika i intelektualnost kao imperativ. Vrzmajući se od avant-jazza, hermetičkih, elektroakustičkih formata pa sve do post-rocka i sumanutih slobodno improviziranih suradnji sa Sidsel Endresen, prometnuo se u glazbenika čiji je temeljni izričaj postao pravocrtan čak i dok je muzički pomicao granice. Zato je “Amputation” njegov prvi pravi bijeg izvan umjetničkih sjena unutar kojih se sam zarobio. Iako su naznake Westerhusova otvaranja neočekivanijim formama postojale i na albumima sa sastavom Pale Horses, “Amputation” djeluje kao glazbenikovo konačno i potpuno prepuštanje intimnoj liričnosti, a bez utega gubitka muzičke inventivnosti.

“Amputation” je na mnoge načine trijumf nesavršenosti kojima Westerhus nesputano obogaćuje i proširuje svoj izričaj dok svoju umrljanu i divno pohabanu kantautorsku stranu kanalizira kroz avant-popu blizak metaforični i stvarni glas. Krhak, rastrojen, nježan i nesiguran dok reže spone sa svojom prošlošću i dijelovima vlastita bića. Strukture pjesama, pritom, kao da izviru u koncentričnim krugovima iz žarišta Westerhusova pjevanja, često glitchanoga, prelomljenoga i umnogostručenoga, te se gibaju od jednostavnosti pop fraza ka zamagljenim, teško dohvatljivim eksperimentalnim rubovima. Kao da u tim reskim sfumatima i repeticijama postoji utjeha koju treba pronaći.

U prvi je mah teško povezati Westerhusov agresivni i asocijativno potresni naslov, “Amputation”, s glazbom koju ta riječ u ovom slučaju u sebi nosi. No mekanu klasičnu ljepotu Westerhusova slojevita pop-izričaja uskoro će podebljati teški tonovi tamne ambijentale i sasvim obgrliti stihove pune osobnih ožiljaka. Amputacija u pitanju je duboko emocionalna i bolna, pa je i glazba takva. Svilenkasta “How Long” tada postaje svojevrsni manifest Westerhusovih namjera i želja za okretanjem budućnosti, dok nasuprot nje stoji destruktivna i bučna, gotovo pesimistična “Amputation Part II”, pjesma koja svojom ekspanzivnošću negira vlastiti naslov.

Kao što su strukture skladbi i materijala općenito fokusirane na Westerhusov glas, tako i ukupnost ove glazbe nastaje i nestaje bez eksplicitnih ritmova. Oni su tu nadomješteni suptilnim, dugotrajnim droneovima varljiva intenziteta i potpomognuti teksturalnošću gitarskih bravura. Takav odnos vrijedi čak i kada gitara, pritisnuta tonama elektroničkih efekata i distorzije, prestane zvučati poput gitare, pa se zavrti po spiralama pop-harmonija. Svih šest pjesama na albumu, naime, započinju prosedeom bliskom indie rocku, prolazeći kroz dekonstrukciju i rekonstrukciju ugodne pjevnosti. Istovremeno, instrumentalna podloga poprima za Westerhusa uobičajene konture, a njegov se glas izvija u kontrastnim melodično-melankoličnim strujanjima.

Krajnji je rezultat lijepa i mračna glazba čiju tehničku zahtjevnost nadilaze emocije beskonačnih gubitaka i poraza. Poput tranzicije u pjesmi “Amputation”, koja će se iz trešteće apstraktnosti preobličiti u ogoljeni a capella segment, pogreške i rane iz prošlosti nikad ne nestaju. Za Westerhusa je tu bol moguće samo prigušiti.